Premijerna izvedba predstave za 66. rođendana BNP-a Zenica.
U sklopu danas održane konferencije za novinare u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, najavljena je premijerna izvedba predstave "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali" po dramskom tekstu Tanje Šljivar. Režiju ove duodrame potpisuje respektabilna regionalna glumica i umjetnica, Mirajana Karanović, a glumački partner u predstavi joj je Enes Salković. Ostali dio autorske ekipe čine Sabina trnka, koja je potpisuje ostimografiju i scenografiju za predstavu potpisuje, autor muzike je Draško Adžić, saradnica za scenski pokret je Sonja Vukičević, asistent redižije je Emin Hajrić a lektorica na projektu je Alica Arnaut.
Predstava će premijerno biti izvedena u četvrtak, 25. februara kada Bosansko narodno pozorište Zenica svečano obilježava i 66. rođendan, a sve aktivnosti tokom mjeseca februara bile su u znaku obilježavanja Dana BNP-a, istakao je direktor pozorišta Hazim Begagić. Predstava je nastala kao partnerski projekat u saradnji s Kamernim teatrom 55 u Sarajevu, gdje će predstava premijerno biti prikazana u ponedjeljak, 7. marta.
"Kada sam prvi put pročitala ovaj tekst, preplavile su me emocije koje izbijaju iz njega. Prepoznala sam u njemu slojeve moje duše. Moje tuge, strahove, čežnje, praznine koje ostaju iza ljudi koje sam voljela. U njemu sam prepoznala sva moja bića koja uporedo žive u meni. Djevojčicu koja čezne za pažnjom svog oca, prazninu majke koja više nema svog sina, neizmjernu ljubav djevojke prema bratu i žudnju zrele žene za životom.
"Ja nisam režirala ovu predstavu. Ova predstava je igra i mi smo igrači. Ona ništa ne objašnjava. Ona se otkriva. Ona se čuje i vidi i osjeća", riječi su rediteljice i gumice u predstavi, Mirjane Karanović.
Prema riječima autorice dramskog teksta, Tanje Šljivar, Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali je drama koja koncept role play-a, kao i sve druge narativne tehnike kojima se koristi, kako monološke, tako i dijaloške, pa i jezik sam, izvrće u njihove suprotnosti i pokazuje nemogućnost jednostavnog pokušaja – ispričati sopstveni život nepoznatoj osobi tokom jedne večeri. U junu, u javnom toaletu, Mara, žena u četrdesetim godinama i Milan, koji te večeri slavi rođendan, još uvijek tinejdžer, (slučajno?) se sreću i pokušavaju da ispričaju jedno drugom sopstvene živote. Kao okidače za sjećanja koriste slučajne natpise po pločicama WC-a, a nepouzdanost i nepostojanost bilo kog tjelesnog, emotivnog ili mentalnog sjećanja se kroz četiri scene u kojima igraju arhetipske odnose majka-sin, otac-kćerka, brat-sestra i ljubavnica-ljubavnik, pokazuju se kao jedine istine koje je o samom sebi moguće izreći.
Enes Salković je rekao da je za njega, kao mladog glumca, radn na ovoj predstavi bio jako izazovan, ali i značajan proces učenja, otkrivanja vlastitih sposobnosti, ali i glumačkih mana, što je u konačnici rezultiralo građenju kompleksnog lika, a što će svi koji dođu na neko od izvedbi predstave moći i vidjeti.