Zašto Partija remija

Odavno smo razmišljali o uprizorenju dramskog teksta Partija remija američkog dramatačira Donalda Li Koburna, ali dosad se, jednostavno, nisu stekli uslovi za to. Trebalo je, valjda, da dođemo u neke „ozbiljnije“ godine, pa da nam likovi iz komada postanu posve bliski. I ljudski i glumački.

Partija remija je komad koji govori o dvoje starijih ljudi, koji se sreću u staračkom domu, i koji, u želji da prekrate vrijeme, započnu igrati remi. Ta zabava, isprva, biva razlogom za druženje i smijeh, a da bi, kasnije, prerasla u međusobnu borbu, pravi mali rat, zapravo, u ovom slučaju, i dramski agon, u kojem se počinje otkrivati sve ono što ih tišti i boli, a što su potisnuli u sebe.

Uočili smo, isto tako, i jedan, nesumnjivo, krupan problem koji je prisutan u našem društvu, a ne činimo gotovo ništa da ga riješimo (svjesno ili ne). A taj problem je i više nego uočljiv: (ne)kultura dijaloga. Imamo potrebu da mnogo pričamo, a istovremeno nismo spremni saslušati jedni druge. Živimo u svojim zatvorenim svjetovima, podigli smo bezbroj barijera oko sebe, i ne dopuštamo nikome da nam se približi. Ukoliko se i desi da neko „uđe“ u naš svijet, umjesto međusobne potpore i razumijevanja, mi, zapravo, započinjemo borbu jedni protiv drugih, posve nespremni da zajednički rješavamo probleme koji nas tište. Postali smo neosjetljivi, prolazimo jedni pokraj drugih, bez osvrtanja, ponekad čak i bez pozdrava. Udaljavamo se jedni od drugih, gubimo jedni druge, gubimo na kraju i sami sebe.

Priča iz Partije remija sugeriše nam, dakle, da ne zaboravljamo istinske ljudske vrijednosti: humanost, ljubav, saosjećanje, razumijevanje, toleranciju, kulturu dijaloga... Upravo te vrijednosti i čine nas, valdja, Ljudima.

Faketa Salihbegović-Avdagić i Mugdim Avdagić