RIJEČ REDITELJA

Ćamil Sijarić je ovoj predstavi isto što i duh Hamletova oca Hamletu. Taj ponosni, časni i daroviti čovjek, Ćamil Sijarić, koji se tolikih ljepota i užasa nagledao i pouzdano im svjedočio, dolazi nam danas, zaboravljen, ponižen i uvrijeđen, da unese izvjesnosti u ovu našu semantičku i socijalnu konfuziju, da se na njegovom životu i književnom djelu ogleda i zastidi beznađe naše stvarnosti. On ozrcaljuje naše vrijeme razgovjetno, i u tom odrazu jasno se da uočiti gdje je, kad i kako ono ispalo iz zgloba.

Sve vrijednosti za koje se Sijarić borio, s puškom kao jugoslavenski partizan, s perom kao jugoslavenski pisac, te kosmopolitske vrijednosti koje su južnoslavenske zemlje i narode dovele do svjetske kulture i svjetske politike, ovdje više ne znače ništa. Sve ono što je Sijarić smatrao jednom zauvijek pobijeđenim, vratilo se, kao najcrnja avet, da vlada našim kulturama i životima, u vidu najokorjelijeg, najglupljeg i najagresivnijeg nacionalizma.

Stoga Sijarić u ovoj predstavi uzima sebi priliku da, sa Ahireta, poruči: „Prvog maja 1945. godine bio sam u Džehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi. Napisao sam knjigu o tome, 'Oslobođeni Jasenovac', da se zlo nikada ne vrati. Ali, zlo se vratilo. Knjiga nije opametila. I opet je pakao. Iznova džehennem. Da sam 1. maja 1945. godine u Jasenovcu, poslije genocida, mogao da znam da će 11. jula 1995. godine biti počinjen genocid u Srebrenici, iskopao bih sebi oči.“

Ima li ikakve razumne nade da se na jugoslavenskom prostoru u narednih pedeset godina neće dogoditi iznova sličan zločin, koji smo sve donedavno nazivali bratoubilačkim?

Nema razumne nade za to. Ako, uopšte, danas i ima razuma u javnom vremenu, onda taj razum opominje da će se zločini sličnih razmjera najvjerovatnije ponoviti. Zašto? Zato što je struktura politike trenutnog mira genocidna. Zato što je takva vladajuća politička kultura. Zato što su takvi obrazovni programi. Zato što je mir uspostavljen prije svega da bi oni koji su države opljačkali tokom rata sada legalizirali taj plijen. I zato što je vaspitanje djece dopalo šaka najrigidnijih vjerskih poglavara sve tri naše konfesije – pravoslavlja, islama i katoličanstva. Oni uzdižu religiju, a unižavaju Boga.

Predstava Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića, posljednji je apel ljudima na ovim prostorima, toliko natopljenim krvlju nevinih žrtava, da se dozovu pameti i ljubavi.

Veličanstveni sufijski pjesnik Yunus Emre pjeva: “Čovjek koji vidi čuda ljubavi, zaboravlja svoju vjeru i naciju.” Kod nas, međutim, stasavaju generacije ljudi a da se od njih uporno kriju znaci ljubavi da ih oni nikad ne osjete, a forsiraju se, kao na vojnim pohodima, mržnja, strah i podjele.

Zlatko Paković