RIJEČ REDITELJA

Ćamil Sijarić je ovoj predstavi isto što i duh Hamletova oca Hamletu. Taj ponosni, časni i daroviti čovjek, Ćamil Sijarić, koji se tolikih ljepota i užasa nagledao i pouzdano im svjedočio, dolazi nam danas, zaboravljen, ponižen i uvrijeđen, da unese izvjesnosti u ovu našu semantičku i socijalnu konfuziju, da se na njegovom životu i književnom djelu ogleda i zastidi beznađe naše stvarnosti. On ozrcaljuje naše vrijeme razgovjetno, i u tom odrazu jasno se da uočiti gdje je, kad i kako ono ispalo iz zgloba.

Sve vrijednosti za koje se Sijarić borio, s puškom kao jugoslavenski partizan, s perom kao jugoslavenski pisac, te kosmopolitske vrijednosti koje su južnoslavenske zemlje i narode dovele do svjetske kulture i svjetske politike, ovdje više ne znače ništa. Sve ono što je Sijarić smatrao jednom zauvijek pobijeđenim, vratilo se, kao najcrnja avet, da vlada našim kulturama i životima, u vidu najokorjelijeg, najglupljeg i najagresivnijeg nacionalizma.

Stoga Sijarić u ovoj predstavi uzima sebi priliku da, sa Ahireta, poruči: „Prvog maja 1945. godine bio sam u Džehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi. Napisao sam knjigu o tome, 'Oslobođeni Jasenovac', da se zlo nikada ne vrati. Ali, zlo se vratilo. Knjiga nije opametila. I opet je pakao. Iznova džehennem. Da sam 1. maja 1945. godine u Jasenovcu, poslije genocida, mogao da znam da će 11. jula 1995. godine biti počinjen genocid u Srebrenici, iskopao bih sebi oči.“

Ima li ikakve razumne nade da se na jugoslavenskom prostoru u narednih pedeset godina neće dogoditi iznova sličan zločin, koji smo sve donedavno nazivali bratoubilačkim?

Nema razumne nade za to. Ako, uopšte, danas i ima razuma u javnom vremenu, onda taj razum opominje da će se zločini sličnih razmjera najvjerovatnije ponoviti. Zašto? Zato što je struktura politike trenutnog mira genocidna. Zato što je takva vladajuća politička kultura. Zato što su takvi obrazovni programi. Zato što je mir uspostavljen prije svega da bi oni koji su države opljačkali tokom rata sada legalizirali taj plijen. I zato što je vaspitanje djece dopalo šaka najrigidnijih vjerskih poglavara sve tri naše konfesije – pravoslavlja, islama i katoličanstva. Oni uzdižu religiju, a unižavaju Boga.

Predstava Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića, posljednji je apel ljudima na ovim prostorima, toliko natopljenim krvlju nevinih žrtava, da se dozovu pameti i ljubavi.

Veličanstveni sufijski pjesnik Yunus Emre pjeva: “Čovjek koji vidi čuda ljubavi, zaboravlja svoju vjeru i naciju.” Kod nas, međutim, stasavaju generacije ljudi a da se od njih uporno kriju znaci ljubavi da ih oni nikad ne osjete, a forsiraju se, kao na vojnim pohodima, mržnja, strah i podjele.

Zlatko Paković

"BOJTE SE ALAHA..." ZLATKA PAKOVIĆA

Predstava neuobičajenog naziva: ''Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića'', autorski projekat reditelja Zlatka Pakovića, posle više meseci čekanja došla je u Beograd. Govorimo o čekanju, jer se ova koprodukcija Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i Kulturnog centra Novi Pazar sa velikim uspehom i odličnim komentarima igrala po regionu, zatim na Desiré festivalu u Subotici, i beogradska publika je sa velikim interesovanjem očekivala. Prostor u UK Stari Grad je pre nekoliko dana bio premali da primi sve zainteresovane. 

Ćamil Sijarić je rođen u Kraljevini Crnoj Gori, pred sam Prvi svetski rat. Sve ostalo bitno u njegovom životu odvijalo se u Jugoslaviji, po njenim različitim gradovima, kasnije republikama. Bio je vrlo dobar pesnik, pripovedač, romansijer. Bio je ateista, komunista i partizan. Prvi je ušao u oslobođeni logor Jasenovac, o čemu je napisao roman ''Oslobođeni Jasenovac''. Ćamil Sijarić je danas gotovo zaboravljen, jer je paradigma svega čega savremeni ostaci Jugoslavije ne žele da se sećaju. A kada ga se i sete, to je onda na temu je li on bošnjački, je li on crnogorski, je li on srpski... i čiji sve ne autor.

Ćamil Sijarić humanista, sa svojim autorskim delom, Zlatku Pakoviću je poslužio kao ogledalo u odnosu na koje će se jasno ocrtati neljudskost naših savremenih života. Jer kad nešto prekardaši u neljudskosti, kad se čovek ogreši o osnovna načela života i civilizacije, tada će i ateisti izgovoriti – ''boj se boga'', svejedno na kom jeziku. U sredinama u kojima je predstava koprodukcijski rađena, taj jedan te isti bog većinski se naziva Alahom.

Dva su punkta ove predstave – zlo Jasenovca, o kome Sijarić potresno i potreseno svedoči u svojoj knjizi, i zlo Srebrenice – jedno te isto zlo – koje na sreću nije doživeo, jer je umro uoči samog izbijanja ovog poslednjeg rata. Jer da je i tome svedočio – kako Paković dopisuje – ''oči bi svoje iskopao''.

Predstava zapravo istražuje inicijatore zla, akademike i političare, demontira i njihovu takozvanu patriotsku ljubav, podsećajući zaboravni narod u gledalištu na neke od njihovih krucijalnih, anticivilizacijskih, izjava – posle kojih zaista jedino možete da upitate – bojiš li se ti čoveče boga? 

U formalnom smislu, Paković zadržava svoje osnovne rediteljske postupke – kombinaciju performansa-eseja i oratorijuma. Reč je o pripovedanju zasnovanom na suvim faktima, uz brehtovsku distancu i pevanje, distancu oplemenjenu naglim upadima visoko emotivnog glumačkog naboja. Takva je scena u kojoj Selma Mehanović (fantastična zenička glumica) hladno izlaže detalje pokolja, da bi jednim iskrenim vriskom uputila pitanje – kako je tako nešto moguće uraditi. Tu visoku emociju reditelj uspeva da dosegne čak i čistom stilizacijom. Scena u Jasenovcu, izmaštana, u kojoj naoružani krvnik stoji pred usamljenom rodom – glumcem sa velikom maskom rodine glave i jednim krilom, pa ta roda uznemireno lupka tim krilom o bok na pojedine krvnikove reči, koji joj se i sam obraća kao razumnom stvoru, scena je u kojoj se na najdublji način približite sagledavanju neprirodnosti zla.

Bavi se predstava i licemerjem Evrope koja brani pušenje a forsira žilet žicu, rastućom aždajom kapitala, podseća na sav mulj savremene civilizacije, pa i pored tih dodataka rekla bih da je ovo najskladnija i najkompaktnija Pakovićeva režija, bar od onih do sada viđenih u Beogradu.

Kamerna je to predstava, koju nosi pet visoko izražajnih, koncentrisanih, impresivnih glumaca; pored pomenute Selme Mehanović, tu su Vahid Dzanković, Boris Milivojević, Saša Handžić i Enes Salković. 

Osim Ustanove Kulture Stari Grad predstavu do sada niko u Beogradu nije pozvao, i pored sve pozornosti koju je regionalno pobrala. Ostajemo u nadi da će se ponoviti na istom mestu.

Aleksandra Glovacki

DRUGI PROGRAM RADIO BEOGRADA

KULTURNI KRUGOVI, PETAK, 18. 1. 2019.

Žrtva za bolji svet

“Smisao života i smrti Ćamila Sijarića“, autorski projekat Zlatka Pakovića, Kulturni centar Novi Pazar i Bosansko narodno pozorište Zenica, gostovanje u UK Stari Grad

“Smisao života i smrti Ćamila Sijarića“, autorski projekat Zlatka Pakovića, multimedijalna je postdramska predstava koja se obračunava sa društveno-političkim stereotipima na prostorima bivše Jugoslavije. Ovaj „teološko-politički mirakul“ je sazdan od ironično obrađenih elemenata predavanja-performansa, žestoko parodičnih, dokumentaristički utemeljenih igranih prizora koji kritički imitiraju gorke apsurde stvarnosti, kao i songova koji poetski apeluju na univerzalne vrednosti, diskretno ukazujući na banalnosti trošne svakodnevnice. Predstava istražuje zablude različitih ideologija, značenja izvitoperenih nacionalizama i političkih demagogija koje suštinski služe kao maska za bezobzirne krađe. Glavna ideja je slavljenje bezgranične ljubavi, univerzalnog dobra koje nastoji da poništi nasilno nametnute granice i neprirodne klasne razlike. U vezi sa time, u građenju scenskog teksta, Paković je, između ostalih, koristio dela Ćamila Sijarića, Junusa Emre, Jovana Sterije Popovića, Vladislava Petkovića Disa.

Glumci Boris Milivojević, Selma Mehanović, Saša Handžić, Enes Salković i Vahid Džanković nastupaju individualno i horski, pretapajući se iz lika u lik. Na početku kolektivno predstavljaju Ćamila Sijarića, zajednički gradeći jednu metaforičku scensku figuru, kao svojevrsnu simfoniju glasova, splet tela koja izražavaju vapaj za iskoračenjem iz balkanske tamnice, mraka svesti i savesti. Igru dinamički grade redovne smene prizora koji udaraju u stomak žestinom stvarnosti zločina, iščupanih iz svakodnevnice, i scena koje donose neku vrstu komičkog rasterećenja. Kada je reč o dramskim prizorima koji cepaju želudac, izdvojićemo deo o hororima Jasenovca o kojima je pisao Sijarić. Sa izbacivanjem reči iz svoje utrobe je želeo da se oslobodi proživljenog pakla, ali i da možda druge oslobodi tog pakla, kroz dokumentarističko-umetničke sadržaje tekstova. U grupi komično-grotesknih prizora Pakovićeve predstave je naročito upečatljiva scena koja parodira popularne televizijske kvizove, istovremeno se obračunavajući sa ovdašnjim nacionalnim i verskim predrasudama, zatim scena suđenja Ratku Mladiću, raščlanjivanja lika i dela Dobrice Ćosića, kao i scena ispovedanja Milorada Dodika, Dragana Čovića, Aleksandra Vućića. Njihovo parodično svojstvo ima istovremeni smisao komičkog razgaljivanja i brutalne spoznaje društvenih nepravdi, sa odloženim kritičkim dejstvom.

Scenski prostor je odgovarajuće asketski dizajniran, izvođači su jednostavno, funkcionalno obučeni, u skladu sa likovima koje uobličavaju i sugestivnošću izvedenih ideja. Gledaoci ritualno okružuju izvođače u kamernom, klaustrofobičnom prostoru Ustanove kulture Stari Grad, koji kao takav pojačava intenzitet doživljaja igre. On je naročito jak u sceni žrtvovanja pozorišta, prizoru simboličkog klanja izvođača. Pozorište je metaforički prostor, probno polje pravednijeg sveta, možda i ritualno mesto njegovog uspostavljanja. U svom finalu, u duhu avangardnog pozorišta, teatra surovosti Artoa i njegovih naslednika, Pakovićeva snažna predstava postaje prostor rituala. Apelujući na prestanak sukoba između Bošnjaka, Srba i Hrvata, na kraj međusobnog istrebljenja hrišćana i muslimana, glumci prinose žrtveni dar, materijalizovani vrisak očajnika ka konačnoj pravdi i miru.

Ana Tasić

Politika, 24. 2. 2019