Riječ rediteljke

Draga publiko,

svi znamo da je sudbina „malog“ čovjeka da arogancija i sila svake vlasti uvijek padaju na njegova pleća, prelamaju se preko njegovih leđa. Tako je od davnina – o tome, opominjući nas, zorno govori cjelokupna historija ljudskog roda i civilizacije. Pravo čovjeka na slobodu, sreću, ljubav, postaje nedostižno, jer vlast – sistem ima druge adute za svoje podanike, a to su: strah, ucjena, mržnja...

Pitam se zašto „mali“ čovjek nikada ne nauči tu lekciju iz historije? Zašto je potrebno da „padne krv“ da bi „otvorio oči“ i shvatio mehanizme vlasti? Da li je svjestan činjenice da je često i sam odgovoran za takav svoj položaj i sudbinu?

Netačno je da ne možemo uticati na tokove historije, da ne možemo mijenjati stvari. Moramo razmišljati koga dovodimo na vlast! To ne smije biti nepromišljen i kratkovidan izbor, inače – teško nama.

Večeras Vas pozivam da se smijete, ali i da o svemu tome razmislite... Budućnost je, ipak,  u rukama „malog“, „običnog“ čovjeka.

S poštovanjem,

Lajla Kaikčija

Smisao pobune ili Vlast uzvraća udarac

Predstavom Gluha svadba Bosansko narodno pozorište Zenica u svojoj repertoarskoj politici nastavlja tradiciju dramatizacija, po kojoj je poznato ne samo bosanskohercegovačkom nego i širem teatarskom auditoriju. Dramatizacije – ti postupci „prerade“ i pretvaranja formi i sadržaja iz drugih umjetnosti/medija u teatarsku umjestnost/medij, to prevođenje nepripadajućeg jezika i znakovlja na scenski jezik i znakovlje – zahtjevni su, kompleksni i višestruko rizični poslovi u teatarskoj praksi, i kada je riječ o postignućima, ali i o prijemu teatarskog ostvarenja. Znano je to i teatarskim umjetnicima, ali i publici. Dramatizacija filma u odnosu na dramatizaciju književnih formi sve ove kompleksnosti i rizike multiplicira.

S obzirom da je ovo prva dramatizacija filma u historiji BNP-a, ona je i autorima i izvođačima predstave bila izazov u pravom smislu te riječi, a istovremeno je otvorila mogućnost „istraživanja“ i provjere „moći teatra“. Otuda unutar predstave koreoscene i druga „neklasična“ rješenja u svim njenim segmentima: i na planu literarnog predloška, i na planu likovno-scenskih i muzičko-akustičkih elemenata, kao i na planu glumačke igre. U procesu pripreme naše predstave, ona se od dramatiziranog filma Nunta muta reditelja Horatiua Malaelea i scenarista Adriana Lustiga i Horatiua Malaelea „odmakla“ u tolikoj mjeri da se morala potpisati kao autorski rad, to jest da je rađena, kako se to kolokvijalno kaže, „po motivima“. (Uvažavajući kreacije i rješenja autora filma, kao i glumačke ekipe, iz moralnih razloga, i njih smo naveli kao autore predloška, uptrijebivši sintagmu „grupa autora“.)

Moramo reći i to zašto smo se opredijelili za dramatizaciju filma Nunta muta. Film tematski tretira odnos totalitarne vlasti i njenih podanika, tačnije: pobune pojedinca / grupe protiv vlasti kada ona ugrozi osnovna ljudska prava. Ta je tema univerzalna; danas posebno aktuelna, kada se na svim geografskim širinama, kao i u našem društvu, dešavaju više-manje krvavi obračuni obespravljenih masa sa vlastodršcima. Iz tih razloga film nam se učinio zanimljivim za dramatizaciju. Posebno nas je „privukla“ scena „gluhe svadbe“ jer ona nesumnjivo ima volšeban teatarski potencijal.

Iako se, kako smo naveli, naša predstava u konačnici uveliko razlikuje od filma Nunta muta, čini se da je njihov idejni plan, ostao sličan, usuđujemo se reći istovjetan. I naša predstava, kao i sam film, ne daje odgovore, nego postavlja pitanja. Tih je pitanja mnogo, a tiču se vlasti, osvete, čovjekove potrebe za moći, potrebe da sačuva svoje dostojanstvo i tako dalje. Ali jedno pitanje doima se centralnim, njega smo doveli u fokus našeg interesiranja, a to je pitanje o smislu, besmislu i opravdanosti pobune, kao i o smislu, besmislu i opravdanosti, od strane vlasti, uzvraćenog udarca kada se pobuna desi. Na to pitanje, čini se, odgovora nema, nikada ga nije bilo, a ljudskom su historijom, nažalost, tekle, teku i teći će rijeke krvi.

Hasan Džafić