Riječ rediteljke

„Žena mora voljeti. To je njoj važno. A koga će voljeti, to je tek na drugom mjestu.
Ako pogledamo – svaka žena nekog voli. A zašto voli – to ni sama ne zna.
Voli, jer ima to svoje žensko srce. Muškarci ne treba da brinu. Žene će ih voljeti, bez obzira.“

Duško Radović

Navedeni fragment, kao i ostale monologe iz teksta Duška Radovića uprizorila sam kao scene u kojima cabaret-performerke izvode šou „Gole žene“, pokušavajući odgovoriti na ženama nesumnjivo važna životna pitanja – i to u svim životnim dobima: od djevojčica, preko tinejdžerki, zrelih žena, do starica.

Proces stvaranja predstave Gole žene... I u babi ima vitamina protekao je u atmosferi pune posvećenosti projektu cjelokupnog autorskog tima, a naročito glumica koje su, pored svog primarnog zadatka – stvaranja likova, radile i na tekstu, dramaturgiji scena i drugim scenskim rješenjima. Iz ovakvog „metodološkog“ koncepta, proizašla su, također, koreografska, scenografska i kostimografska rješenja... Nastojala sam, dakle, da svi, zajednički, kreiramo šou „Gole žene“.

I sada, na kraju projekta, kad pogledam u svoj redateljski dnevnik i pročitam zabilješke mojih razmišljanja o „svijetu žena“ koji sam ovom predstavom željela prikazati, čini mi se da je predstava ispunila većinu mojih prvobitnih zamisli pretočenih u scenske slike, kao što su: „djevojčice u obdaništu“, „penzionerke u domu za starce“, „zid želja“, „zid njihovog života (patchwork)“, „očajne kućanice“, „ilustrativna režija (crtanje)“, „mapet šou“, „kako sačuvati muža“, „guru (gatara, astro-kafe)“, „žene-lutke-klovnovi“, „muškarci – muška košulja ili sako“, „zamisli život u ritmu muzike za ples“ i druge.

Na kraju se, s punim uvjerenjem, usuđujem reći da smo uspjeli iznjedriti komediju koja, ne samo da je u stanju zabaviti i nasmijati publiku, nego je istovremeno i svojevrsna „škola za žene“ u kojoj se traže odgovori na brojna pitanja iz oblasti muško-ženskih odnosa, ljubavi, braka...

Mirela Trepanić

Gole žene - Zašto i kako?

Više od četrdeset godina knjiga Ženski razgovori Duška Radovića oduševljava čitalačku publiku. Isto toliko vremena predstave nastale na osnovu dramatizacija te knjige oduševljavaju teatarsku publiku. Naime, dramaturzi, reditelji i drugi pozorišni “tragači” za proznim i poetskim tekstovima podesnim za dramatizaciju su odmah po objavljivanju Radovićeve knjige uočili njen dramski potencijal, detektirali u njoj i kvantitet i kvalitet dramatskog, koje je, usuđujemo se reći, njena esencijalna komponenta. Ta se, kolokvijalno rečeno, “zlatna žila” i dan-danas eksploatira u pozorištima širom regiona. Nije, stoga, nikakvo čudo da Bosansko narodno pozorište Zenica, evo, po treći put u svojoj historiji, inscenira predstavu na osnovu Radovićevih Ženskih razgovora, istina, ovaj put u njihovoj preimenovanoj verziji. Ženski razgovori su, na osnovu iste dramatizacije, u Zenici prvi put uprizoreni 1980. godine u režiji Zorana Ristovića, a isti reditelj ih je ponovo uprizorio osam godina kasnije. (Autor dramatizacije je, nažalost, ostao nepoznat iz ko zna kojih razloga.) Prva predstava imala je trideset dvije izvedbe, druga čak pedeset jednu; obje su, dakle, za zeničke pozorišne prilike, ostvarile iznadprosječnu gledanost.

Rečena popularnost Ženskih razgovora bazirana je na istim postulatima na kojima svoju popularnost zasnivaju Stilske vježbe Rejmona Kenoa. I iste je naravi. Podsjetimo se – Kenoove Stilske vježbe se sastoje od devedeset devet varijacija svaki put drugačijim jezikom ispričanog jednog sasvim beznačajnog događaja u gradskom autobusu. U kenoovskom maniru (bez ijedne negativne konotacije tog pojma, štaviše – uz afirmativno njegovo poimanje) Duško Radović je pomoću većeg broja “mikroeseja” ispisanih u monološkoj formi analizirao stereotipe rodnih odnosa, i to iz ženske vizure. Postupci većine na taj način prezentiranih bezimenih likova motivirani su udajom neudatih, te „čuvanjem“ i/ili potčinjavanjem muževa od strane udatih žena. Te i takve introspekcije u konačnici rezultiraju uvjerljivo oslikanim i prepoznatljivim karakterima i muško-ženskim odnosima. Mada je Radovićevo poniranje u žensku psihologiju puno ironije, koja je, nesumnjivo, osnovno sredstvo u postizanju komike, ipak se može reći da je tekst napisan s puno „uživljavanja“ i nepatvorene empatije.

Rediteljka ove, dakle treće po redu predstave BNP-a po istom predlošku, Mirela Trepanić, nakon vješto adaptirane dramatizacije, Radovićev tekst je inscenirala kao živi šou-program sa elementima kabarea. Adaptacija za tako koncipiranu predstavu zahtijevala je značajnu redukciju materijala i radikalne dramaturške intervencije i preinake, u sklopu kojih je izvršeno preimenovanje teksta i imenovanje likova, a monološke forme su u velikoj mjeri pretvorene u dijaloške. Ostvarena je kompozicija koja u osnovi prati život žene od njenog djetinjstva, preko adolescencije i punoljetstva, do zrelih godina i starosti. Na taj način predstava je dinamizirana, a istovremeno je data mogućnost glumicama za veliki broj transformacija. Uz likovno-scenske i muzičko-akustičke elemente predstave, a osobito uz glumačku igru koju karakteriše upotreba najšireg spektra glumačkih sredstava, dobivena je razigrana i raspjevana predstava, koju će, ubijeđeni smo u to, publika voljeti, i koja će, nadamo se, kao i njene prethodnice, ostvariti veliku gledanost.

Hasan Džafić