Živi Nušić - ovdje, u našim palankama
ili
I poslije Živke - Živka

Nušiću, „našem savremeniku“, nisu, razumije se, potrebni „okrugli“, obljetnički povodi (kao što je bio prošlogodišnji jubilej – sto pedeset godina od njegovog rođenja): on je, jednostavno, i dalje jedan od najizvođenijih dramatičara na najvećem dijelu južnoslavenskih scena. (U Bosanskom narodnom pozorištu Nušić upravo to i jeste: večerašnje premijerno uprizorenje Gospođe ministarke je dvadeseto pojavljivanje njegovih komada na sceni Zeničkog teatra, što ga, eto,  vrijedi to markirati, i izdvaja kao najčešće igranog autora u ovoj pozorišnoj kući!)

Upravo ova „jankotovski“ iščitana „savremenost“ – o kojoj američko-poljski teatrolog govori u eseju o najvećem dramatičaru svih vremena iz svoje navlastite, egzistencijalno-antroploški utemeljene poliperspektivnosti – „otvara“ Nušića, hic et nunc, u  krajnje uzbudljivim, scenski i društveno provokativnim tumačenjima.
Očigledno je, naime – recentna, teatarski, uglavnom, vrlo uspjela i intrigantna izvođenja Nušićevih komada to više nego zorno pokazuju i potvrđuju – da ovaj „naš“ klasik (ovi „navodnici“, ova interpunkcijska „stilistika“ je samo, dakako, obavezujući ironični komentar otužne ridikuloznosti novih regionalnih kulturnih identitarno purističkih, normativnih „geopolitika/geopoetika“ u kojima se jasno zrcali duh zatvoreno-nepokretne, samoj sebi dovoljne balkanske provincije) sa svojim komedijama vaskrsava svake godine sve življi i prisutniji u pozorištu, ali, bogme, i na grotesknim scenama našeg svakodnevlja, življi, izgleda, nego u vrijeme koje je Bog dodijelio svome rabu Alkibijadu Nuši da hodi zemljom. Ovu scensku vitalnost Nušićevih komada ne treba, čini se, interpretirati, isključivo, estetskim razlozima – imajući na umu, naravno, prije svega, njegovo nenadmašno majstorstvo „proizvođenja“ smijeha svim raspoloživim sredstvima (u kojem se, bez zazora, neopterećeno dramskim pravilima i teorijama, njihovim „savršenim“ geometrijama zapleta i raspleta, koriste tehnike i „visoke“ i „niske komedije“, od sjajnih, lucidnih satiričnih dijagnoza duha vlastite epohe do neiscrpnih slapova  verbalnog humora i situacijske komike, burleskonog „gega“ i vodviljske figure, u jedinstvenom, „trijumfalnom“ „žanrovskom sinkretizmu“ (J. Lešić) komedija karaktera, naravi i situacija) – nego i u svjetlu  kulturološko-antropološke činjenice da je, uprkos Nušićevoj autoreferncijalnoj i autopoetičkoj nepretencioznosti (prije svega, iskazanoj u Pismu kćerci Giti), on u svojim komedijama, kao da nisu minule decenije, pa i vijekovi, razotkriva jedno stanje duha, anticipirajuće mudro, otjelotvorava „veseli“ duh palanke u kojem mi, vječiti ponavljači istorije, iz svoje magareće klupe povijesti, nalazimo svoje lice, lice naroda uobručenog, zarobljenog u taj duh-anti-duh, u vlastitu „karakterologiju“ kao sudbinu.  Konstantinovićeva filosofija palanke, koju nipošto nije apartno dovoditi u vezu sa tzv. „dobrohotnošću“, „lakoćom“  Nušićevog humora, je svuda, dakle, tamo  gdje produženo živi duh srpske (dabome i svake druge, na primjer i one koje „fenomenološki“ opisuje Thomas Bernhard!) plemensko-patrijahalne kulture, u sebe zatvorene civilizacije, ili duh „plemena u agoniji“.

Stoga, upravo na ovom Konstantinovićevom tragu posve je moguće, scenski opravdano i argumentovano, rediteljsko tumačenje, koncept predstave u kojem se i lik Živke, Gospođe ministarke, zasigurno i najpopularnije Nušićeve  komedije, vidi, u jednom zaošijanom, radikalnijem čitanju – a koje, nota bene, Nušićev tekst omogućava – u drugačijem svjetlu od manje-više uobičajene percepcije Živke Popović kao proste narodske žene koja se pokondirila i razgoropadila kada joj je muž postao ministar, dakle, u scenskom svjetlosnom snopu u kojem se Živka transformiše u krajnje opasnog, opsesivno vlastoljubivog igrača (taj uozbiljujući, zapravo, prijeteći, potmulo zlokobni ton jasno se da rediteljski „konceptualizovati“ i „poentirati“ u završnom prizoru Živkinog obraćanja publici – uz apodiktički neupitnu prijetnju da će se jednom vratiti – u kojem se dekonstruiše pozorišna iluzija i uspostavlja znak jednakosti između scene i gledališta) na pozornici „političkog vašara“ vođenog bezumnim političkim sredstvima svijeta palanke u kome je „načelo lukavstva vrhovno 'radno' načelo ove politike koja je bez-politike jer je bez cilja, jedna igra kojom vlada duh nadigravanja i iz-igravanja“.

Ali, bez obzira na manje ili više beskompromisne rediteljske koncepte, modele tumačenja, „opravdanja“ Živkinog lika i djela, mogućeg ulaženja i u polje gogoljevskog trpkog smijeha, gorčine i oporosti, i širih univerzalnijih značenja, Gospođa ministarka, kao naš klasik i može da „otrpi“ nekoliko različitih tumačenja istovremeno i da se opet pojavi pred nama u čistom sjaju svoje nezamjenljive komične raskoši. I da se, bar na tren, kroz moguću subverzivnost Nušićevog smijeha, njegove „komične katarze“, držimo u slatkoj iluziji da je, ipak, moguć iskorak iz „ukobljene kobi“ zarobljenog parohijalnog uma.

Nedžad Fejzić

Riječ rediteljice

Dosad su mnogi od vas, kao uostalom i ja sama, gledali različite Gospođe ministarke u predstavama koje su se bavile nastojanjima Živke ministarke da bude bogata, cijenjena, otmjena... Mnoge od tih predstava u fokus su stavljale njenu malograđanštinu, prostakluk, kapricioznost... Takav pristup liku temeljen je na činjenici da je Živka ministarka uvijek imala svoje pandane u političkom dekoru društva, da je bila maskota različitih ideoloških predvodnika.

Međutim, šta se događa kada u bilo kojem svevremenom "političkom cirkusu" glavnu ulogu preuzme žena koju krasi vrhunska socijalna inteligencija, žena koja po svaku cijenu želi da izađe iz kolotečine koja joj je rođenjem nametnuta? Šta se događa kada u politici, umjesto muža koji samo figurira, konce poteže njegova supruga? Da li jedan krivi potez znači njen konačan pad ili priliku za neki skori povratak sa još jačim adutima?

Ovom inscenacijom sam željela, zajedno sa glumcima, preispitati da li je Živku ministarku moguće iščitati u satiričkom ključu lišenom naivnosti i lakoće, pozabaviti se čovjekovom sposobnošću "snalaženja" koja ga trajno oslobađa bilo koje vrste odustajanja i kajanja. Živka nije "velika žena", ali su njene ambicije "divovske". S koliko takvih smo danas okruženi?

Slađana Kilibarda