RIJEČ DRAMATURGINJE...

Januara 1983. godine u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica izvedena je predstava Medeja u režiji Zorana Ristovića, a mi danas, četrdeset jednu godinu kasnije publici donosimo istu dramu u režiji Stevana Bodrože. Ovo je jedan od primjera koji svjedoči maestralnosti Euripidovog dramskog pisma. Eurpida danas nazivaju i „istraživačem ljudskog srca“, a često i utemeljiteljem psihološke drame. Ono što ga zasigurno izdvaja u odnosu na njegove savremenike jeste duboka svijest o položaju žene u tadašnjem društvu, te hrabrost da o toj temi progovori naglas, i to štaviše, u doba kada su na sceni glumiti mogli samo muškarci.

Medeja, osim što je naslovna uloga jedne od najpoznatijih antičkih tragedija i kontroverzan akter nekolicine mitova, predmet je i brojnih psiholoških, socioloških i književnih studija. Feme fatale, čedomorka, varvarkinja, čarobnica, neki su od opisa koji se mogu sresti uz njeno ime. Medeja je u isto vrijeme feministička ikona koja na najbizarnije načine odbacuje sve od strane društva nametnute uloge, i primjer razvoja psihopatskog poremećaja ličnosti, usljed emotivnih trauma, koji može dovesti do najstrašnijih zločina. Medeja je i primjer prepuštanja prevelikoj ljubavi i strasti, povrijeđenog ega i ženskog slomljenog srca usljed muškarčeve okrutnosti i neosjetljivosti. U procesu rada na ovoj predstavi trudili smo se obuhvatiti sve ove elemente i prošli, na čelu sa Lanom Delić jedno bolno putovanje kroz sve slojeve glavnog lika, ali i drugih likova zahvaćenih mrežom Medejine sudbine.

Ono što nas je najviše intrigiralo jeste činjenica da je Medeja strankinja u gradu gdje je zatiče ljubavna nesreća i da je, iako nedužna, ona ta koja mora bježati i napustiti dom koji je konačno izgradila. Njena različitost od Helena među kojima živi, njihov odnos prema njoj i odbacivanje, dovest će Medeju do osjećaja nepremostive usamljenosti i bezvrijednosti, da više neće biti u stanju racionalno rasuđivati i misliti o bilo čemu drugom osim o osveti.

Istraživanje ljudske duše, propitivanje ljubavnih odnosa i društvenih okolnosti, uvijek će biti u centru interesovanja teatarskih umjetnika i publike, stoga mislim da nije pitanje zašto postavljamo Medeju danas, pitanje je šta ćemo danas iz nje izvući kao poruku...

Nedžma Čizmo

RAZLOZI ZA POSTAVLJANJE EURIPIDOVE MEDEJE U DANAŠNJE VREME

Euripidova Medeja uvek je bila simbol strasti i osvete. Ona je nesposobna da se pomiri sa nepravdom koja joj je učinjena, sa prestankom Jasonove ljubavi prema njoj, sa pitanjem da li je njegova ljubav ikada bila iskrena ili samo maska pritvornosti i koristi. Iz svega toga izranja i Medeja kao osvetnica, decoubica, Medeja kao jedan od najstrašnijih i najpotresnijih likova dramske književnosti, žena koja uništava sam život koji je stvorila, donela na ovaj svet, jer ne može imati emotivni život sa čovekom kog voli i koji je ostavlja. Ali danas je nezaobilazan, u tumačenju i aktuelizaciji ovog dela, motiv da je Medeja varvarka, da je došla iz Kolhide, daleke, mitske, neznabožačke zemlje, da pokuša da se uklopi u tzv. civilizovani svet njenog muža. I tada kao i sada, pri pomisli na tolike „savremene“ Medeje za kojima ćemo u postavci tragati, ona je neuklopljena, samim svojim rođenjem nepripadajuća sredini u kojoj se obrela. Ona u svom sećanju i svojoj duši nosi drevne, daleke običaje, ona se ne uklapa u imperative razuma po kojima žive ljudi među koje se nastanila. Ona zato ne može da pojmi, prihvati i pomiri se sa tim da je muž iz koristi napušta, jer se sprema da uđe u politički i materijalno lukrativan brak. Medeja više nego ikada u istoriji svojih tumačenja i postavki danas predstavlja priču o nemogućnosti dve kulture da se povežu, nađu zajednički jezik. U epohi u kojoj živimo, kada još uvek stotine hiljada izbeglica, tj. „migranata“, svakodnevno dolaze u Evropu, svedoci smo kako su svi naši svetonazori, svi principi i pogledi na stvarnost dovedeni u pitanje naglim mešanjem sa ljudima koji su od nas drugačiji. Čovek nije sposoban lako da prihvati drugost i odatle se rađaju strah, ksenofobija, nasilje. Medeja je varvarka, duboko strana, usled svojih običaja i verovanja, sredini u kojoj živi. Ona treba da bude istisnuta, vraćena tamo odakle je došla, njeno lice, puno strasti, bola i autentične žeđi za životom je poput nekog antiogledala na kom Jason, i ostali koji okružuju Medeju, ne vide sopstveno koristoljublje, flegmatični i pragmatični mir, emotivnu ugašenost, pregaženost imperativima sticanja i materijalnog. Zato što ne vide te rezone na njenom licu oni je se plaše, daleko pre no što je ubila svoju decu. Medeja je danas priča o bezuspešnom susretu civilizacija koji rezultira tragedijom. Medeja je priča o licemerju, tobožnjeg, prihvatanja drugosti, da bi se potom ta drugost odbacila jer nikada iskreno nije ni bila prihvaćena. Medeja je danas priča o ksenofobiji visokorazvijenog sveta koji ljude tzv. drugog i trećeg sveta koristi kao svojevrsni repromaterijal, njihove emocije, životi, tela, energije služe svrsi, kada se ta svrha izgubi, ti ljudi postaju nepotrebni. Medejin krik je krik obespravljenih, puštenih u neki „bolji“ svet, kako bi se sklonili iz tobožnjeg pakla sopstvenih nerazvijenih i nazadnih domovina, da bi se u tom „boljem“ svetu sreli sa zlom daleko perfidnijim od bilo kog koje su ostavili u svojim postojbinama. Emotivna hladnoća i nedostupnost, racionalost koja opravdava svako koristoljublje, život kao izlistavanje beskrajnog računa kojim se naplaćuje neutaživa potreba za materijalnim – protiv svega toga buni se naša savremena Medeja, dubokim egzistencijalnim krikom koji ledi krv u žilama, žena koja, psihički „raznesena“ tolikom neljubavlju, poseže za vrhunskim oblikom autodestrukcije, ubistvom svoje dece.

Stevan Bodroža