Riječ reditelja

Prije rata, svako selo u BiH je imalo asfaltni put, struju, vodu i ambulantu. Svaki, najmanji grad je imao biblioteku i dom kulture. Nezaposlenost je bila minimalna. Skoro svako je imao stan. I radnička i seljačka djeca su mogla završiti fakultete. I radničke obitelji su mogli ići na ljetovanja i zimovanja. Zdravstvena zaštita je bila dobrai besplatna. Obrazovanje je bilo odlično. Onda smo glasali da promijenimo društveni sistem i da nam bude bolje. Rezultat je više od 100.000 mrtvih, stotine hiljada fizički i psihički obogaljenih ljudi, preko 2,5 miliona raseljenih. Također, uništeni su javni i privatni objekti, putevi, željeznice.Onda je počela privatizacija. Paralelno je počela Velika pljačka BiH. U potpunosti su propali industrija, zemljoradnja i stočarstvo. Obrazovanje se srozalo do polupismenosti. Teški kriminal je dramatično porastao.

Sada živimo u zemlji u kojoj je skoro polovina radno sposobnog stanovništva nezaposleno. Ogromna većina onih koji imaju posao jedva sastavljaju kraj sa krajem. Osjećamo se poniženim i počeli smo da se sramimo sami sebe.

U predstavi Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla pokušali smo da rastumačimo zašto smo tu gdje jesmo? A to mjesto gdje jesmo je ovo: najsiromašnija i najzaostalija zemlja u Evropi.

Ova predstava je politička komedija. To je teatar u tradiciji Piscatora, rusko umjetničke avangarde, Brechta, Wilsona i avangardnog filma. Filozofski diskurs u predstavi se nastavlja na djelo Društvo spektakla Guya Deborda.

Dio političke filozofije predstave su ulaznice za predstavu koje nemaju fiksnu cijenu. Gledalac plaća kartu onoliko koliko može, a može je preuzeti i besplatno.

Umjetnost pripada svima bez obzira na njegovu i njenu klasu, socijalni status, imovinsko stanje, naciju, vjeru ili ateizam. Svaki gledalac nam je jednako važan i jednako drag. Neka se niko ne stidi da uzme ulaznicu besplatno ili ako ima dovoljno novca da je skupo plati. Nama je bitno da budemo zajedno u sali, i da zajedno pokušamo napraviti korak za bolju sadasnjost i budućnost ove zemlje i svih nas koji živimo u BiH.

Bosansko narodno pozorište je 1978., kada je završena izgradnja, bilo jedno od najboljih objekata za kulturu u bivšoj Jugoslaviji. Neko je trideset godina stajao pored visoke peći u noćnoj smjeni i odvajao od svoje plate da bi se izgradila ova kuća umjetnosti. Danas je taj isti čovjek bez posla. On i njegovo dijete - nezaposleni mladi čovjek bez perspektive - imaju pravo da vide predstavu.

A mi nemamo pravo da i dalje uništavamo kapital koji su nam ostavili naši roditelji - teško radeći, odričući se, gradeći jedan bolji svijet. Proćerdali smo skoro sve što su nam ostavili. Jednu dostojanstvenu zemlju, koja je unatoč svim svojim nedostacima, bila zemlja ponosnih ljudi koji su imali ugodan život, doveli smo do bijede i jada.

Haris Pašović