Metafora o svijetu kao opštoj bolnici

Dočekali smo, napokon, da se jedan od dramskih tekstova Hriste Bojčeva, tog bugarskog čuda od dramatičara, inscenira i u Zenici. Hristu Bojčeva smo s pravom ovako nazvali; ne zbog poznate činjenice da je, kao diplomirani inženjer mašinstva, prvi put otišao teatar u trideset i četvrtoj godini, i, fasciniran njime, odlučio da promijeni profesiju i postane uspješan dramski pisac, što mu je, na kraju, i pošlo za rukom. Razlog je, naravno, velika umjetnička vrijednost dramskih djela Hriste Bojčeva, o čemu, već dvadesetak godina, svjedoče brojne inscenacije njegovih tekstova u značajnim evropskim i svjetskim teatrima. Da ne bismo širili priču i uopšteno govorili u čemu se sastoji kvalitet, aktuelnost i popularnost njegovih dramskih tekstova; reći ćemo zbog čega smo se opredijelili baš za Opštu bolnicu, koja je, da i to kažemo, od svih njegovih tekstova dosad imala najmanje inscenacija. (Pukovnik ptica imao je najviše.)

Svojim crno-humornim i satiričnim perom, Bojčev je u Opštoj bolnici na metaforičan naših oslikao svijet u kojem živimo. Likovi, situacije, ukupan svijet Opšte bolnice odraz su nas samih, naših situacija i naše stvarnosti u neznatno zakrivljenom i zatamnjenom ogledalu. Pogledajmo za trenutak ko sve, i kako, živi u svijetu Opšte bolnice. Bolnice u koju se ne dospijeva svojom voljom. Bolnice iz koje pacijente ne otpuštaju, nego ih konstantno drže tu, jer neko smatra da su bolesni i eksperimentiše s njima. Bolnice iznad koje svakodnevno nadlijeću „avioni Alijanse“, koji očito negdje nekog bombarduju… Ko su, dakle, njeni „pacijenti“ i na koga nas podsjećaju?

Prije svih, tu je Kontuzov – čovjek kojem se desilo da, nakon nekakve avionske nesreće, ne zna ni ko je, ni šta je, ni odakle je. Kontuzov je čovjek koga u bolnici izrabljuju, kojim se manipuliše; čovjek kome se nameće iluzija o njegovoj važnosti, ugledu, svijetloj budućnosti… Zatim, tu je Bratoj – čovjek koji je obolio radeći, kome je „dohakala“ tehnika; čovjek koji konstantno trpi zbog nečijih svjesnih ili nesvjesnih pogreški; čovjek suludo sujevjeran zbog svog „baksuzluka“; čovjek od koga se neprestano nešto traži i zahtijeva… Zatim je tu Dedo – čovjek koji je čitav život zakidan i potkradan, pa je stoga i on odlučio da zakida i potkrada druge; čovjek koji non-stop čuje posmrtna zvona i koji je postao svjestan da je smrt jedina izvjesnost u životu, pa je ciničan i nemilosrdan i prema sebi i prema drugima… Tu je i Fero – sanjar koji vjeruje i „zna“ da postoji bolji i humaniji svijet: primjer je Švajcarska; zato treba otići odavde i tamo živjeti… Tu je i Pepeljuga – žena koja neumorno čisti i uređuje svoj i tuđi životni prostor; žena koja se pomirila sa ulogom „pepeljuge“; žena koja šuti i radi…

Da li su stanovnici Opšte bolnice svjesni apsurda situacije u kojoj egzistiraju kao nečiji zatočenici, zamorci i marionete? Rekli bismo da nisu – jer kako drugačije objasniti njihovu neuništivu nadu i iluziju da će jednog dana biti „otpušteni“, ili da će im biti bolje!? Tu, iza zidova bolničkih prostorija, pacijenti svakodnevno jedu i piju, raspravljaju i nadmudruju se, međusobno se izrabljuju i obmanjuju… Koječemu se i obraduju, katkad se i nasmiju, sebi ili drugima… Povremeno, oni pogledaju i u nebo, ali ne da bi prizvali Boga, nego osluškuju zvukove aviona Alijanse, pribojavajući se da jednog dana i sami ne postanu meta… Oni zapravo sve vrijeme u toj svojoj bolnici ništa drugo ne rade, nego čekaju, čekaju, čekaju… I, uprkos svemu, oni se nadaju, čeznu, sanjaju… Niko od njih ne pomišlja, recimo, na bijeg, ili samoubojstvo. Taj i takav njihov život traje ko zna otkad, i trajat će ko zna dokad… Malo toga, ili gotovo ništa, nije se promijenilo ni kada se u njihove živote umiješao jedan zagonetan uljez, koji im je predstavljen kao revizor, a koji se njima predstavio kao Vilijam… Uljez ih je odmah počeo savjetovati i podučavati kako će svojim besmislenim životima dati kakav-takav smisao. No, rijetko je koji „pacijent“ prihvatao njegove savjete, rijetko ko ga je uvažavao i shvaćao ozbiljno… Na kraju su ga čak optužili kao špijuna i neprijatelja… (Ispočetka, bila je nejasna uljezova stvarna misija i funkcija u bolnici. Teatarskoj publici će, na kraju, biti jasno, ali „pacijenti“ nikad neće znati da je među njima bio lično Bog, koji je za tu priliku uzeo ljudsko obličje.) Na koncu, uljez ispija veliku dozu tableta, stavlja klovnovsku kapu na glavu i napušta bolnicu…

Jesmo li naveli dovoljno detalja na osnovu kojih možemo zaključiti da Opšta bolnica ima značenje globalne metafore? Jesmo li prepoznali paradigme naše svakodnevice? Jesmo li u likovima, situaciji i ambijentu Opšte bolnice prepoznali sebe, vlastitu situaciju i ambijent u kome i sami boravimo? Vjerujemo da su odgovori na sva ova pitanja pozitivni.

Nije li ta silna metaforika Opšte bolnice (uz produkcijskih pogodnosti) razložan argument za uvrštavanje ovog dramskog teksta u repertoar Bosanskog narodnog pozorišta Zenica? Nije li to pouzdana garancija da će buduća predstava komunicirati s gledaocioma? Sigurni smo da su odgovori i na ova pitanja pozitivni.
Autori i izvođači predstave imaju zadatak da metaforičnost Opšte bolnice u inscenaciji istaknu i naglase tako da teatarskoj publici bude sasvim čitljiva i jasna. Oni će plasirati i ideju predstave, u kojoj će, nadamo se, biti pokazan mogući izlaz iz „opšte bolnice“ u kojoj smo već dugo i sami zatočeni. Ako izlaza ikako ima, naravno.

Nadamo se, također, da će u glumačkoj igri i interpretaciji, ironija, parodija, satira, te raznovrstan humor i komika sadržani u ovom dramskom tekstu, biti pojačani, pa i nadograđeni, te da će „preći rampu“ i razgaliti srca gledalaca, ne bi li se, makar na tren i makar malo, ublažili depresivni učinci naše tranzicijske stvarnosti i Bojčevljevog dramskog teksta – te sjajne metafore o svijetu kao opštoj bolnici.

Hasan Džafić