Ljubav kao revolucija
Ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat.
Olja Savičević Ivančević
Naša inscenacija Šekspirove tragedije o zabranjenoj ljubavi između djevojke i mladića koji pripadaju dvjema zavađenim porodicama prvenstveno se obraća mlađoj generaciji - mladićima i djevojkama rođenim nakon ratova devedesetih, odraslim u konzervativnom društvu podignutom na temeljima tranzicijskog kapitalizma, nacionalnih podjela i masovnih grobnica, odnosno, generaciji koja nikada nije dočekala obećavanu budućnost.
Iz tog razloga, u ovom projektu sarađivali smo sa devetnaestero mladih ljudi koji su izabrani na specijalnoj audiciji. Uporedo s redovnim probama s glumcima i glumicama tekao je i kreativni i istraživački proces s mladima. Odgovori iz anonimnog upitnika sprovedenog među njima korišteni su kao materijal za dokumentarne međuscene koje predstavi daju prijeko potrebni kontekst aktuelnog.
Tekst komada je dramaturškim štrihom sveden na njegovu narativno-dramsku suštinu, pri čemu je parcijalno zadržan Šekspirov stih i poetičnost replika koje izgovaraju njegovi likovi. Režijskim rješenjima scene su često izglobljene iz prvobitnih i usmjeravane ka novim značenjima, pri čemu se predstava najviše oslanja na jezik scenskog pokreta i poigravanje s muzičkim znacima (značajan dio muzike izvođen je uživo). Dijelovi Šekspirove drame su ostali na originalnom engleskom jeziku, kao i tekstovi songova, pri čemu njegova poezija na momente zvuči kao vrhunski savremeni pop. Kao tekstualni materijal Romea i Julije korišteni su i dijelovi istoimene poeme Artura Bruka, koja je samom Šekspiru poslužila kao model za njegovu tragediju. U finalu predstave, Šekspirov nijansirani dramski dijalog uzmiče pred Brukovom nazaustavljivom epsko-poetskom naracijom, dok društvo i historija, zajedno s mnoštvom njihovih proturiječnih glasova, prijete da progutaju buntovne ljubavnike i istinu o njima. Da li ljubav može mijenjati svijet, ili barem spasiti one koji vole, pitanje je na koje predstava pokušava dati odgovor.
Ona je i pokušaj iznalaženja subverzivnog potencijala u nečemu što je odavno obilježeno ograničavajućom etiketom književnog kanona i školske lektire. Ako dramskim klasicima ne pristupamo na svjež način, uvijek i iznova propitujući ih iznutra, postoji opasnost da oni ostanu samo mrtvo slovo na papiru. A revolucionarna ljubav Romea i Julije zaslužuje više od toga.
Dario Bevanda