Antički makabr kao kaljavi vodvilj

Očajni ljudi kojima je hladno.
I ljeti.
Ljudi čijim je još pradjedovima bilo zima.
Pradjedovski mraz im i sad kosti pamte.

Očajni ljudi u potrazi za kostima.
Kostima braće i sinova.
Posijanih po Bosni.
Posijanih da iz njih ništa ne nikne.
Osim, možda, nove mržnje.
A, možda i bratstva u tragalačkom očaju.

Očajni ucijenjeni ljudi.
Ucijenjeni najmilijim, ucijenjeni kostima.
Ucijenjeni od strane ciničnih špekulanata.
Špekulanata na berzi mrtvih.
Špekulanata koji ne trpe nelojalnu konkurenciju.
I slobodno tržište posmrtnih ostataka.

Očajni ljudi zaglavljeni u blatu.
U blatu istorije i mitologije.
Blatu politike i mitomanije.
I tupoumnih uprošćavanja u zamjenu za ideologije.
Egzistencijalnom blatu.
Blatu dubokom, ljepljivom i gustom.
U blatu koje ne samo da im ne da krenuti naprijed, nego ih vuče unatrag.
U blatu koje prijeti da će progutati sve oko sebe.
I uspijeva.
Guta.

Boban Skerlić
(Tekst ijekavizirao: Hasan Džafić)

Matišićev dramski original i njegova adaptacija

Inscenacija dramskog teksta Sinovi umiru prvi Mate Matišića u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica treća je po redu u svijetu. U Hrvatskoj je uprizoren dvaput: 2005. u Dramskom kazalištu „Gavella“ u režiji Božidara Violića i 2012. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u režiji Zorana Mužića. Božidar Violić je ovu Matišićevu dramu opisao kao „sažetu, dramaturški čvrstu i pregledno strukturiranu, promišljenu i domišljenu u simetrično raspoređenoj građi, jezgrovitog, ali živopisnog dijalektalnog dijaloga, prožetu oporim crnim humorom“. Njen kvalitet je, dakle, davno prepoznat. U tematsko-motivski okvir dramskog teksta Sinovi umiru prvi ulaze sudbine ljudi koji su u dugogodišnjem traganju za članovima svojih porodica nestalih u ratu izgubili povjerenje u nadležne instance države; zatim – kontinuirano nemilosrdno djelovanje mafije koja je tokom rata u maskirnim uniformama prodefilovala kroz imanja i živote civila a nakon rata u skupocjenim odijelima defiluje po zgarištima tih istih imanja i života, trgujući posmrtnim ostacima žrtava; dalje – grijeh i krivnja roditelja koji su vlastitu djecu olako gurnuli u ratničke odore pa ih sada ta ista, u vihoru rata nestala djeca drže kao taoce i posthumno upravljaju njihovim životima; nadalje – problem oboljelih od PTSP-a, problem lažnih invalida i prijevremenih nezasluženih odlazaka u penziju itd. Razvidno je da je Matišićev dramski tekst, kao takav, eklatantno aktuelan, tj. da korespondira sa poratnom tranzicijskom zbiljom svih balkanskih „banana-državica“ nastalih krvavim raspadom bivše im socijalističke zajednice. Kvalitet i korespodencija teksta sa današnjicom dostatni su razlozi za njegovo uvrštavanje u repertoar, uz, naravno, ispunjavanje produkcijskih uvjeta.

S obzirom da fabulativna i simbolička ravan Matišićeva dramskog originala imaju, dakle, svoje pandane i izvan granica njegove matične sredine, odlučili smo se adaptirati ga. Ta odluka nije proistekla iz pomodarskih razloga (u bosanskohercegovačkim teatrima u posljednje vrijeme to se često radi), nego upravo zbog tog volšebnog podudaranja. Adaptacija je izvršena bez osobitih poteškoća: dramska radnja se iz gudura Dalamtinske Zagore lako prebacila u vrleti bosankohercegovačkih planina; atmosfera komada i odnosi likova jednostavno su preslikani iz jedne ruralne, dakle – patrijarhalne sredine u drugu; likove, toponime, vjerske i nacionalne simbole trebalo je samo adekvatno preimenovati – ništa više od toga. Nešto veći problem predstavljala je jezička adaptacija – dramski dijalog Matišićevog originala ostvaren u ikavskom narečju hrvatskoga katoličkog miljea, transponovan je u ijekavski dijalekt bošnjačko-muslimanskog miljea, nadamo se uspješno. Radikalnije uplive u Matišićev dramski tekst nametnuo je rediteljski koncept predstave i želja za optimističkijim završtekom. O čemu se radi? Psihološki i moralni salto-mortale dramskih karaktera koji su na početku predstave svijet posmatrali iz patrijarhalne vizure u kojoj novorođenče „nije dijete nego sin“ na kraju predstave zarotira tu vizuru u njenu suprotnost: „samo nek nije sin“ i tako donosi nadu da će ženski potomci u budućnosti izbjeći sudbinu muških (koji ni u utrobama majki nisu sigurni). Taj tračak nade i optimizma rezultirao je potrebom da se na kraju predstave mlada majka „obrati“ svom još nerođenom djetetu (i publici). Majka mu se obraća stihovima iz pjesme Uspavanka Maka Dizdara. Bolji izbor teško se mogao naći.

Poznato je da se obje hrvatske inscenacije Matišićevog dramskog teksta Sinovi umiru prvi izazvale oprečna mišljenja teatarskih kritičara i teatrologa, ne zbog njihovih estetsko-umjetničkih nedomašaja, nego zbog Matišićevih satiričkih invektiva i oštrica koje zasijecaju sve pore hrvatskog društva a najviše one zaštićene, tabuizirane i mitologizirane. Poznato je da je Matišić prvi hrvatski dramatičar koji se usudio „dirati u hrvatske svetinje“. Da li će zbog svoje satire tako proći i inscenacija u našem Pozorištu kad je riječ o našim domaćim dušebrižnicima – ne znamo. Tek jedno je sigurno: BNP-e Zenica ovom inscenacijom u repertoarskoj ponudi ima predstavu koja nikog neće ostaviti ravnodušnim, koja potresa i tjera na razmišljanje, a u dubljim slojevima svog idejnog plana afirmira multietničko razumijevanje i toleranciju.

Hasan Džafić