RIJEČ DRAMATURGINJE

Sjećanje je jedna od najnepouzdanijih stvari u čovjekovom životu, a opet on nema izbora nego da se na njega osloni. Ono je neovisno od naše volje. Ono što pamtimo i ono što zaboravljamo prevazilazi svjesne misaone procese. Najčešće zaboravljamo sitnice, ali često i čitave cjeline. Potiskujemo ih u želji da se nikada nisu desile, naročito ako su nam donijele traumu. Međutim, u nekom trenutku u životu čovjek ima potrebu da shvati i objasni sebi šta se to dogodilo. I onda mozak počinje da slaže priču u cjelinu, izmišlja da popuni rupe u sjećanju i stvara narativ. A cjelinu, najčešće, prizove pomoću detalja koji su se najviše urezali u pamćenje. Dovoljan je, naprimjer, pogled na požutjelu fotografiju iz djetinjstva, ili, pak, pomisao na boju očiju voljene osobe, ili na ukus bombone ponuđene u trenutku kada se sve naše rušilo, raspadalo na komadiće.

Tamara Bijelić, Almir Imširević i Nataša Antulov, autori tri dramska teksta koje smo objedinili u jedan i tako ga uprizorili, pokušali su da u njima artikuliraju ratne, postratne i ine traume, da im daju oblik, da ih imenuju i pogledaju im u oči. Jer stvari možda jesu lijepe kada ih pokrije snijeg, ali kad se snijeg otopi, ostaje blato. A ono što iz blata proviruje – nisu li to kosti su s kojima svako jednoga dana mora da se suoči?

Asja Krsmanović