Proteklo je punih sedam desetljeća otkako je u Zenici, u obnovljenoj zgradi bivše Sokolane ansambl netom osnovanog Oblasnog narodnog pozorišta, izveo predstavu "Duboko je korijenje" Jamesa Gowa i Arnaud D'Usseaua - taj, 25. februar 1950.-te godine ostaće trajno zabilježen kao datum rođenja danas respektabilnog i renomiranog umjetničkog kolektiva Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Pozorišne kuće koja danas, ne samo u bosanskohercegovačkim okvirima, prednjači u poticanju i brizi za autohtono, na be-ha autoru temeljeno, dramsko stvaralaštvo:" ... Repertoarska personalnost zeničkog Pozorišta, jasno se prepoznajući u brižljivom i kreativnom njegovanju domaćeg dramskog teksta bilo da je riječ o originalnoj drami, ili dramatizacijama proza, ne zaboravljajući, pri tom, naravno, i na domaću dramsku baštinu, ali i na savremeni strani dramski teskt, da se, zapravo svesti, na temeljni raison d etre savremenog, društveno angažovanog teatra da bude ogledalo društva, njegov ontološki i moralni odraz..." / Nedžad Fejzić, umjetnički rukovodilac BNP Zenica / To, teatru tako prirodno ukorijenjeno nastojanje da zrcali, odosno odražava ukupnost i slojevitost društva u kojem djeluje, njegovo jučer, danas i sutra, jasno se može iščitati i iz predstave kojom je obilježen taj veliki jubilej - "Ukulele jam" nastala je dramatizacijom istoimenog romana Alena Meškovića / rođen 1977. u Derventi, od 1994. živi u Danskoj /, režiju potpisuje Dino Mustafić, autorica dramatizacije i dramaturginja je Emina Omerović. Riječ je u punom smislu riječi velikoj, ansambl predstavi, dvadesetak je protagonista, mnogi od njih pojavljuju se u više uloga, ključni su Zlatan Školjić, a kao Miki, on vodi igru i čitavo vrijeme je na sceni, tu je i njegova obitelj, Mama - Fikreta Salihbegović-Avdagić, Stari - Zijah A. Sokolović, brat Neno - Enes Salković, oni su jedini ukotvljeni u samo jednom liku, kroz njihovo pripovjedanje saznajemo sve bitno što će odrediti dramski narativ. Naravno, nisu zapostavljeni ni svi oni uz koje i sa kojima prolaze njihovi životi, ta lica tumače: Muhamed Bahonjić, Haris Burina, Mugdim Avdagić, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Nusmir Muharemović, Adis Mehanović, Benjamin Bajramović, Adem Smailhodžić, Robert Krajinović, Saša Handžić, Lana Delić, Lana Zablocki, Andjela Ilić, Adna Hasanić, Sabina Kulenović, Ermina Nišić, Siniša Vidović i Miroljub Mijatović. Scenografiju je dao Vedran Hrustanović, kostim Lejla Hodžić, scenski pokret i koreografiju potpisuje Ena Kurtalić, a muziku grupa Konvoj, Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdžanović.
"Ukulele jam je priča o odrastanju i formiranju identiteta u periodu devedesetih kada je jedini važan identitet bio onaj nacionalni. Tada je bilo najvažnije tko kako govori, tko se kako zove i odakle dolazi. Prebrojavala su se krvna zrnca, a svakog tko je imao "miješanu krv" gledalo se "krivo". Nisu se slušale pjesme na ekavici i dominiralo je mišljenje da se ne možeš zvati Emir i slušati Metallicu... Veličali su se ratni zločinci i aplaudiralo se autorima koljačkih numera. Svo to vrijeme, izbjeglice su bile zarobljene u kampovima, daleko od svojih domova, i čekale što će reći oni "s vrha". Tako o nekim nosivim nitima predstave, u programskoj knjižici, govori autorica dramatizacije i dramaturginja Emina Omerović. Alen Mešković roman "Ukulele jam" objavljuje u Danskoj 2011.-te godine. Zenička predstava praktično je domaća praizvedba. Život izbjeglica devedesetih godina prošloga stoljeća tako se drugi put može pogledati na sceni. Naime, godinu dana ranije, 2010.-te, Ivana Bodrožić objavljuje roman "Hotel Zagorje", kroz njega, iz vizure jedne devetogodišnjakinje, prognanice iz Vukovara, ulazimo u taj košmar i stravu nedavnih ratnih događanja na ovim prostorima, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu Anica Tomić i Jelena Kovačić adaptirale su ga i postavile na pozornicu, prije dva tjedna. Ono o čemu pišu Alen Mešković i Ivana Bodrožić ono je što ispunjava to ogledalo u kojem se društvo zrcali, sunovrat i nestanak nekih osnovnih ljudskih vrednota, dugo je to putovanje kroz noć koja se nadvila nad ove prostore tih, devedesetih godina, noć koja traje i ne prolazi.
Život prognanika i izbjeglica, bilo u "Hotelu Zagorje" ili u izbjegličkom kampu u Vešnju, gdje nalazimo Mikija, njegovu obitelj, prijatelje, poznanike, ali i ljude sa kojima se sukobljava i čije postupke niti razumije niti može opravdati, vrlo je sličan. "Ukulele jam" predstava je sazdana od 30 različitih a opet vrlo tematski povezanih i pričom skladno u cjelinu uklopljenih prizora, ili glumačkih sekvenci, minijatura. Na samom početku glavni lik, koji je, slično kao i u "Hotelu Zagorje", ujedno i narator, onaj koji nas vodi kroz sva ta zbivanja i objašnjava pozadinu svake sekvence, reći će: "Ukulele je vešnjanski rock klub u kojem sam proveo većinu svojih tinejdžerskih izbjegličkih dana. Jam je muzička improvizacija koja u romanu postaje improvizacija moje prošlosti...". Na toj muzičkoj improvizaciji počiva dramatizacija romana, ili, još točnije, "riječ je o scenskoj improvizaciji Mikijeve priče u kojoj nas on kao frontmen vodi kroz numere iz svog života...". A te numere ono su što i život njegov i njegovih bližnjih u tom izbjegličkom kampu: neminovna sjećanja na ratna događanja, izgone, maltretiranja, torture, preseljavanja i potucanja od nemila do nedraga, manje - više ironijske i duhovite opaske o politici i onima koji su je u to doba provodili i odlučivali o tuđim sudbinama i životima, proslave rođendana i Novih Godina u novoj sredini, prva zaljubljivanja, poljupci, seksualne fantazije, maštanja o odlasku negdje daleko, van svog tog krvoprolića, tuge i samoće progonstva, sukobi sa birokracijom koja je svuda i uvijek ista, hladna i bešćutna, neosjetljiva i neprijateljska, vječna prepucavanja tko smo to mi, a tko oni drugi, čije su namjere časne, a čije podle, koja je pjesma "balijska", "srpska" ili "hrvatska", ili, naprosto, "pravovjerna"... Dino Mustafić vrlo vješto isprepliće sve te niti drame sa glazbenim pasažima, koreografiranim prizorima, njegov istančan pristup onom što čini suštinu i bit predstave, njenu emociju i teatralnost koja nikada nije samoj sebi svrha i ovdje dolazi do punog izražaja, kao uostalom, i uvijek u njegovim predstavama, i ovdje prepoznajemo tu tako očiglednu težnju i ideju o prožimanju estetskog i etičkog. Posljednje replike u komadu izgovara, naravno, onaj koji ga nosi, Miki, zaljubljenik u glazbu, oprašta se sa svojim dotadašnjim životom: "Putujem. Odlazim. Kad konačno misliš da si s druge strane minskog polja, onda dodju novi ludaci i živiš s njima, tik pored njih, i šutiš i trudiš se da ih ignoriraš, i najviše što imaš od toga je jedna dobra večer u Ukuleleu, naravno ako ti ne dođu i ne sjebu i nju...Tako se ovdje živi! Ja više ne mogu čekati da se rat završi, ne mogu čekati da "i ovo prodje". Odlazim!". I ulijevu izvjesnu dozu optimizma onima koje napušta: "Ne ostavljam ih. Samo prisiljavam da krenu za mnom. Ostaviti ih je samo drugi način da ih se sa sobom povede...".
Jedna će rečenica ostati lebdjeti nad pozornicom nakon što svi napuste gledalište, ona je kao neki zaštitini znak predstave, njen lajtmotiv, svod pod koji se sakrivamo dok vani vlada noć i bjesni oluja. Ona glasi: "Život treba živjeti, a ne se zajebavat!". U kritičnim situacijama, u izbjegličkom kampu ili logoru, onda, u devedesetima, kada smo sami bili ratom pogođeni, ili danas, kada to možemo pratiti svakodnevno, u žiži migrantske krize koja zahvaća i naše prostore ali ovaj put pate neki drugi ljudi, ta potreba da se život, jedan i jedini, neponovljiv, i neprenosiv, proživi dostojno čovjeka, zaista nema alternativu, sve drugo izgleda beznačajno i tako malo važno. I o tomu govori nova predstava u BNP Zenica, u tome je njena snaga, potreba i značaj, danas više nego ikad. Da nas ne bi prekrila neka "siva tama", kao u pjesmi Splićanina Ante Zlatka Stolice, iz knjige "Blizina svega" promovirane u Zagrebu prije par dana. Pjesma se zove "Đurđevac" i glasi: "mali maks priča svoj san: / dodje iz svemira neka siva tama / pa krene prekrivati zemlju / i uništavati sve pred sobom / jedino ostane đurđevac/ a onda prekrije i đurđevac / i sve nestane."
Mladen Bićanić