RIJEČ REDITELJICE

U trenutku kada sam od direkcije Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici dobila prijedlog da režiram komediju Art Yasmine Reze, percipirala sam taj tekst kao glumački provokativnu, vješto napisanu studiju karaktera u složenom međuljudskom odnosu. Na kraju krajeva, upravo te kvalitete doprinijele su tome da je u proteklih trideset godina postavljan na brojnim svjetskim scenama, stekavši status modernog klasika.

Ono što me iznenadilo bila je otvorenost materijala za interpretaciju i njegova dubina, daleko veća nego što sam je, kao mlada studentica dramaturgije, mogla naslutiti pri prvom čitanju.

Ovakav tip komedije neophodan je i publici i glumcima, naročito u teškim vremenima, što potvrđuje i historija pozorišta u cjelini. Tragedije se uglavnom pišu u vremenima blagostanja, a komedije u vremenima trvenja i društvenih previranja. Čast mi je što mogu, zajedno sa kolegama i kolegicama, odgovoriti na tu prijeku potrebu ovom predstavom.

Najvažnija karika u uspješnom postavljanju ovakvog materijala na scenu jeste glumačka zaigranost. Ansambl Bosanskog narodnog pozorišta Zenica uživa glas jednog od omiljenih ansambala pozorišnim umjetnicima iz Bosne i Hercegovine i regije, upravo zahvaljujući predanosti, zaigranosti i kvaliteti igre. Dugo sam priželjkivala saradnju s njima, i drago mi je što mi se ta želja konačno ispunila upravo kroz rad na komediji.

Jedan od prelomnih trenutaka u ranim fazama rada na materijalu bilo je otkrivanje smijeha kao vezivnog tkiva između trojice likova, koji su, unatoč klasnim i socijalnim razlikama, prijatelji već petnaest godina. To otkriće direktno se odrazilo na predstavu u nastanku i na sam proces, koji ću pamtiti po stalnoj igri ponovnog pronalaženja smijeha, čak i u trenucima prevelike verbalne zasićenosti.

Vjerujem da će zbog toga ova predstava lako i dugoročno osvojiti srca publike.

Emina K. Podgorčević

RIJEČ DRAMATURGINJE

Komad Art Yasmine Reze napisan 1994. godine. Od svoje praizvedbe u Parizu, predstava je prevedena na više od trideset jezika i igrana na gotovo svim važnijim svjetskim scenama, od Londona do Brodveja, gdje je nagrađena prestižnom Nagradom Tony za najbolju predstavu. Art je početkom 2000-ih bio među najizvođenijim komadima u Sjedinjenim Američkim Državama, a i danas se ubraja među najčešće postavljane savremene drame.

A sve počinje jednom slikom. Bijelom. Gotovo potpuno bijelom. I jednim, na prvu, logičnim pitanjem, da li je to umjetnost ili nije?

Rad na ovom komadu neminovno nas udaljava od rasprave o estetici i uvodi u prostor međuljudskih odnosa. Naizgled banalna rasprava o jednoj slici otvara duboko pitanje identiteta, ukusa, prijateljstva i potrebe da dobijemo potvrdu od drugih, te nas natjera da se zapitamo: Šta zapravo branimo kada branimo svoj ukus?

Art je komad koji nas najprije nasmije, a zatim nas, gotovo neprimjetno, dovede do ivice nelagode. Tamo gdje prepoznamo ton, situaciju, sebe, druge. I možda shvatimo da svi imamo nešto što branimo više nego što bismo htjeli priznati. I svi imamo nekoga čije nas mišljenje pogodi više nego što bi trebalo. To je komad koji nas vrlo lukavo uvlači u raspravu o ukusu, da bi nas ostavio usred rasprave o egu, prijateljstvu i potrebi da budemo u pravu.

U radu na predstavi često smo se pitali da li je moguće voditi raspravu o umjetnosti, a da se ona ne pretvori u nešto lično? Jer, na kraju, možda i nije najvažnije da li je slika umjetnost. Mnogo je važnije šta se desi u ljudima koji stoje ispred nje.

Nedžma Čizmo