Na rubu očaja

Nije, naravno, slučajno to što autor ovog teksta, u nakani da teatarskoj publici „predstavi“ monodramu Čoek na dvije noge Nedžiba Smajlovića u režiji Fakete Salihbegović-Avdagić i izvedbi Mugdima Adagića, formulacijom naslova u sjećanje priziva roman Miroslava Krleže Na rubu pameti. Razlog je jednostavan: Smajlovićeva satirična priča Čoek na dvije noge, koja je poslužila kao predložak za istoimenu monodramu, svojom tematikom, profilom glavnog junaka, modelom naracije, idejnim planom i drugim strukturalnim elementima svog makrokosmosa, neodoljivo podsjeća na makrokosmos znamenitog Krležinog romana. I Krleža u romanu, i Smajlović u priči, pripovijedanjem u prvom licu jednine, tematski tretiraju pobunu pojedinca, tačnije: nepristajanje da se bude dijelom amoralne većine u do apsurda izopačenom društvu; glavni likovi i jedne i druge proze su bezimeni antijunaci koji se u svom prividno neracionalnom sukobljavaljanju sa nosiocima društvenih i moralnih devijacija otkrivaju kao racionalni kritički duhovi uvrijeđeni negativnim društvenim pojavama; oba antijunaka, zbog odbijanja da se pokore općeprihvaćenim oblicima ponašanja u kojima dominiraju koristoljublje i licemjerje, trpe i stradaju... Dalje multipliciranje komparacije ova dva prozna djela nužno bi nametnulo i prezentiranje različitosti među njima (osnovna je ta što je Krležin antijunak – intelektualac, Smajlovićev – čovjek iz nižih društvenih slojeva), ali to bi nas, naravno,odvelo predaleko. Navedene opservacije mogu poslužiti kao svojesvrstan uvod u valorizaciju Smajlovićeve priče Čoek na dvije noge.

Fabulativni okvir priče je slijedeći: jedan obični bezimeni čovjek, ratni stradalnik oskudnog imetka,čekajući u ambulanti ljekarski pregled, pobuni se kada lokalni moćnik, nekada ratni profiter a sada narodni poslanik, hadži-Vehbija Kalauz, pokuša prekoreda ući u ljekarsku ordinaciju, pri čemu dođe do međusobnog naguravanja. „Napad na uglednika“ koji, kako mu samo prezime govori, otvara sva vrata u državi,bez pitanja i najave, pa i ona u uredu predsjednika (njih otvara nogom), bezimenog će „drznika“skupo koštati: zbog narečenog ispoljavanja neviđene „bahatosti“ biće isljeđivan, lažno optužen i na kraju osuđen na dvije godine zatvora. Takvom razvoju i raspletu događaja kumovali su Kalauzovi rođaci i ostala korumpirana bratija iz redova policajaca, inspektora, sudija... Golgota„nerazumnika“ koji se usudio dići ruku na budućeg ministra iz redova najjače političke stranke, „nosioca privrednog razvoja lokalne zajednice“, „za narod, vjeru i državu najzaslužnijeg dobročinitelja“, gospodina Kalauza, nastavlja se i na izdržavanju zatvorske kazne: on često biva maltretiran, ucjenjivan, pa i premlaćivan od strane zatvorenika i zatvorskog osoblja. Mnogi od njih su Kalauzovi poslovni partneri ili osobe koje je Kalauz na ovaj ili onaj način zadužio. Nakon izlaska na slobodu, „narodni neprijatelj“ saznaje da je njegov ratni drug, kojeg su psi-lutalice izujedali dok se s njima otimao za parče kruha bačenog u kontejner za smeće, nakon čega je završio u bolnici – izvršio samoubistvo. Taj događaj bezimenog junaka dovodi na rub očaja, a, sudeći po njegovim pesimističnom promišljanju stanja u društvu, vjerovatno i na rub suicida.

Fabulativna građa priče Čoek na dvije noge hronološkom je naracijom sižejno oblikovana u četrnaest kratkih pasaža „labavije“ kompozicije. Ton piščevog književnog izraza i način izgradnje lik(ov)a prožeti su humorom i komikom, a karakteristiše ih upotreba satiričkih invektiva, hiperbole, ironije, degradacije, travestije, paradoksa, sarkazma... Sve to Smajlovićevu priču određuje kao satiru, a njegov stav prema prikazanoj stvarnosti kao podrugljivu i jetku kritiku društva i ljudskih mana. Zbog čega su društvo i ljudi izvrgnuti kritici, ismijavanju i poruzi? To je društvo u kojem ljudi na vlasti državu ne smatraju državom nego svojim privatnim preduzećem, u kojem se za krađu društvene imovine umjesto robije dobiva ordenje, u kojem su rat i biznis – sinonimi, u kojem policija i sud ništa ne čine da se otkriju počinioci politički motiviranih ubistava, u kojem postoje udruženja za zaštitu životinja, ali ne i za zaštitu ljudi... To je društvo prenapučeno moralnim nakaradama: poput muževa koji odlazak na molitvu u božiju kuću koriste izgovor za odlazak u javnu kuću, poput aktivista koji se bogate pljačkajući donacije namijenjene izbjeglicama i povratnicima, poput žena koje su pod prijetnjom smrti prisiljene varati ljubavnike sa – nota bene – vlastitim muževima, poput ratnih profitera koji zloupotrebom položaja najviša državna odlikovanja dodjeljuju svojim bliskim rođacima, poput poltrona koji lokalnim moćnicima udvornički izražavaju sućut za smrt njihovih kućnih ljubimaca...

Bez obzira što piščeva humorna i komička vizura doprinosi ismijavanju društvenih zala i ljudskih mana i tako razobličava njihovu negativnu suštinu, Smajlovićeva satirična priča Čoek na dvije noge u nama ipak izaziva osjećanje gorčine, nikako veselosti. Zbog čega? Da li zbog deprimirajuće količine svekolike ljudske i duhovne mizerije: niskosti, požude, potkupljivosti, zlobe, pohlepe i drugih izopačenosti koje se vide u svemu što nam autor predočava? Da li zbog pesimističnog a vrlo sugestivnog promišljanja glavnog lika, koji ni u čemu ne vidi mogućnost pozitivnog preobražaja, pa na kraju priče kaže: „Živi su, u ovoj slijepoj crevki svjetske istorije i geografije, spali dotle da zavide mrtvim i nerođenim na rahatluku. Smrt časnim ljudima u ovoj zemlji dođe ko jedina nagrada za životnu muku i trud.“

Da li će inscenacija Smajlovićeve proze, uz njegovu vlastitu dramatizaciju, rediteljski postupak Fakete Salihbegović-Avdagić i igru Mugdima Avdagića, uspjeti ublažiti osjećanje gorčine, makar malo nas razveseliti i time odmaknuti od ruba očaja? Da bismo to saznali, moramo pogledati monodramu. Bilo to tako ili ne, vjerujemo da ćemo, gledajući je, doživjeti estetski ugođaj, jer teatar je – čudo.

Hasan Džafić

Zašto monodrama

U cijeloj glumačkoj karijeri nisam se bavio dramskom formom monodrame. Nije me zanimalo. Objektivno, nisam ni imao vremena da se posvetim radu na nekoj monodrami. Jer nju ne možeš raditi paralelno s nekim drugim projektom. Neki vjerovatno mogu, ja ne. Imam nekoliko monodrama koje su napisali moji prijatelji pisci. Čitao sam ja njih i više puta, ali me ni jedna nije privukla, dok nisam pročitao širu verziju teksta Čoek na dvije noge Nedžiba Smajlovića. Aktuelan, uzbudljiv, oštar tekst, ali obiman za scensko izvođenje. Pozvao sam pisca i rekao: „Rijeka je prebogata, ali ima mnogo rukavaca. Može li bez njih?“, misleći na sažimanje teksta. „Može.“ I Nedžib je, dramatizirajuć' nanovo svoj vlastiti tekst iznjedrio pravi dragulj dramske literature. Kompaktan, britak, sažet, intrigantan, ljudski, prije svega. Takvom izazovu, kao glumac, jednostavno nisam mogao odoljeti. I tako je počelo.

Upustismo se u avanturu zajedno, Faketa i ja. Ona kao reditelj, i moje ogledalo, a ja kao akter. Kako postaviti ovako snažan tekst na scenu? Tekst koji se opire bilo kakvim skraćenjim ail i bilo kakvim intervencijama? I nađosmo formulu. JEDNOSTAVNO I ISKRENO! Jedan glumac, jedna stolica, i jedna LJUDSKA PRIČA. Tako! Priča naša, priča ispričana dahom, okom, išaretom, dušom, tišinom.

Mugdim i Faketa