O predstavi

Već duže vrijeme u meni sazrijeva tekst o našim ljudima koji su otišli u Njemačku u potrazi za boljim životom i tamo se suočili sa nizom prepreka i poteškoća uvjetovanim kulturološkim, tradicijskim i drugim razlikama. Svako vrijeme nosi sa sobom svoje izazove i nedaće iz kojih čovjek treba da izađe osnažen i sa nekom poukom za buduća vremena. Tako i ovaj tekst ima vrijednost koja proizlazi iz autentičnosti i prije svega životne komičnosti. Bezbroj puta do sada se pokazalo da život piše najbolje priče jer su proživljene i ostavljaju dubok emotivni trag. U ovoj monokomediji pratimo našeg čovjeka, njegov dolazak u daleki bijeli svijet, njegov prvi radni dan i susrete sa novim blago rečeno neobičnim i njemu stranim ljudima i njihovim običajima. Na humorističan način sam opisao njegov pogled na taj svijet koji je tako različit od onog kojeg je ostavio u svom zavičaju. Nostalgija kao vijerni pratitelj igra veliku ulogu u životu svakog onog koji ne pije svoju vodu i ne spava u svom krevetu. I tamo u dijaspori mu se čini da se ništa ne može porediti sa njegovim svakodnevnim ritualima koji izgledaju još dragocjenijim sad kad ih više nema. I donosi tešku ali jedino prihvatljivu odluku i vraća se među svoje ljude tamo gdje se odvojio od materinog pupka. Sam naslov je aluzija na narodnu poslovicu – Hvali more, drž' se kopna, sve je lijepo ali najljepše je kod sebe, a kod sebe si kad si na svom i okružen svojim dragim pa i ne tako dragim ljudima. Tvoji su, pa kakvi takvi. Kao što kaže jedan stih pjesme od grupe Zoster : …budi svoj kad jesi gdje jesi, kad nisi i nemoj... Tako i moj lik kaže da je najsretniji na svom panju jer je tek tad svoj i duboko uzemljen i povezan sa tlom po kojem hodi. Ovo je emotivni i iskren zapis jedne ljudske sudbine koja zrcali mnoge druge slične njoj, sudbine svih koji su probali jesti tuđi kruh i grijati se na tuđem suncu i na kraju su skoro pa ozebli na njemu.

Ovu predstavu posvećujem mom strikanu Anti Krajinoviću s kojim sam se jedno vrijeme grijao na ozeblom suncu u Njemačkoj.

Robert Krajinović

PRAISE DEUTSCHLAND, STICK WITH BOSNIA

In this one-man comedy, we follow one of our own as he steps into the big wide world, his first day at work, and his encounters with strange people and their ways, to put it mildly.

Through humour, I portray his perception of that world, which is so different from the one he had back home. Nostalgia, as a faithful companion, plays a major role in the life of all those who no longer drink their own water or sleep in their own bed.

Living abroad, he realizes that nothing can compare to his daily rituals, which seem priceless now that they are gone. And he makes a difficult, yet the only acceptable decision: to return to the people he belongs to, there where his umbilical cord was cut.

Robert Krajinović