RIJEČ REDATELJICE...

Hladno i sivo jutro. Zagađen zrak već ko zna koji dan. Pročitam i preslušam vijesti koje mi stvaraju hroničnu nelagodu i osjećaj bespomoćnosti. Otvorim Ivorov tekst koji su mi poslali iz pozorišta. Volim Ivorove tekstove. Čitam i tokom čitanja se nekoliko puta nasmijem na glas i samu sebe iznenadim. Odavno se nisam nasmijala nekom dramskom štivu. Sumnjam da je moja reakcija možda posljedica lijekova tokom postoperativnog perioda. A moguće i poistovjećivanje sa glavnim ženskim likom. Ni jedno od to dvoje nije baš za pohvaliti. Zahvalna sam Ivoru, po ko zna koji put, kako proniče u žensku psihu i oslikava živopisne i istinske ženske likove. Poslije čitanja ispunjava me neki lijep osjećaj, vrlo rijedak. Želim ga podijeliti sa drugima. Zovem pozorište i kažem da želim raditi ovu komediju. Iznenađenje sa druge strane. Trebalo je da radim dramu, koju sam sama izabrala, o posljedicama rata, traumama, migrantima i ženi – u centru svega toga. Ostavljam tešku i važnu temu za sljedeću godinu. Od toga se svakako ne može pobjeći. Dopuštam sebi luksuz da se, bez stalne grižnje savjesti zbog svega oko nas, nasmijem od srca. A još važnije da pokušam nasmijati i druge.

Lajla Kaikčija