Pukotina - Šta i kako?

Gledajući s unutarnje strane, što je drugo pukotina, nego mjesto kroz koje ulazi svjetlo.
Ivana Simić Bodrožić

Bosansko narodno pozorište Zenica i u ovoj jubilarnoj sezoni kojom obilježava šezdeset pet godina postojanja, kao što je to učinilo i u prethodne dvije, uvrštava u repertoar predstavu koju režira kućna rediteljica BNP-a, gospođa Lajla Kaikčija, na osnovi vlastite dramatizacije. Računajući na njen teatarski senzibilitet i višegodišnje rediteljsko iskustvo, Pozorište joj, evo, treći put zaredom, povjerava i izbor djela i njegovu dramatizaciju, ne sumnjajući da će i jedno i drugo biti kvalitetno urađeno. To povjerenje zasluženo je i opravdano postignućima predstava Život je pred tobom iz sezone 2012/13. i Gluha svadba iz sezone 2013/14. Prva je inscenirana na osnovi dramatizacije romana francuskog pisca Ramaina Garya, druga na osnovi dramatizacije rumunskog igranog filma Nunta muta reditelja Horatiua Malaelea. Obje predstave su imale dobar prijem kritike i publike. U jubilarnoj sezoni, 2014/15., rediteljica se odlučila za dramatizaciju proze mlade hrvatske spisateljice Ivane Simić Bodrožić iz nedavno objavljene zbirke kratkih priča koja nosi naslov 100 % pamuk. Zbirka se, inače, sastoji od petnaest intimnih priča realiziranih ispovjednom monološkom formom, u kojima se iz ženske vizure tematiziraju odnosi u porodici i (post)tranzicijskom društvu, preciznije rečeno: rodna problematika.

Za razliku od navedenih predstava iz prethodnih sezona koje su producirane u okviru repertoara Velike scene, ovaj put su izbor sadržaja i njegova dramatizacija bili uslovljeni potrebama produkcijskog segmenta BNP-a koga zovemo Mala scena, u okviru koga se, shodno opredjeljenjima u repertoarskoj politici, produciraju predstave „ekonomične“ dramaturgije sa manjim cast-listama, a čija priprema nije osobito zahtjevna. Predstave iz ovog produkcijskog segmenta uslovljava i  konkretan scenski prostor kamernog tipa na kojem se obično izvode, a to je Mala scena „Žarko Mijatović“. Rediteljica je bila svjesna da petnaest priča ima preširok tematski okvir i prevelik broj likova za potrebe buduće predstave. Zato je izbor priča u velikoj mjeri reduciran, pa je dramatizirano samo pet priča i to: Pukotina, Ruka, Vilinska kosa, Curice i 100 % pamuk. Tako je na kraju dobiven predložak za predstavu komponiran po principu fragmentarne dramaturgije, predložak koji ima svoju unutrašnju konzistenciju i koherentnost, bez obzira na mozaikalnu „montažu“ monoloških i dijaloških „partova“, svojevrsnih „flešbekova“ koji „opisuju“ naoko beznačajne „vinjete“ iz svakodnevnog života žena, kao što su: pregled kod ginekologa, vožnja tramvajem, posjeta bolesnici, lijeganje s mužem u postelju itd. Kako je spisateljica po jednoj od priča imenovala svoju zbirku (100 % pamuk), tako je i rediteljica po jednoj od dramatiziranih priča imenovala predstavu (Pukotina).

I režija je, osim dramatizacije, u velikoj mjeri određena uvjetima konkretnog produkcijskog segmenta i scenskog prostora. Redukcija mizanscena, svedenost scenografskih elemenata i kostima nauštrb likovnosti a uz povećanje funkcionalnosti, simplifikacija u dizajnu svjetla, realizacija muzičko-akustičkog elementa predstave pomoću vokalnih interpretacija i onomatopejičnih glasanja glumica koje „sjede u drugom planu“ i „čekaju svoj red“, promjene scenografskih elemenata koje vrše same glumice, kao i brojna druga rediteljska rješenja bila su a priori uslovljena razlozima koji proističu iz prirode kamerne postavke predstave i objektivnim potencijalom nadasve skoromne scenske infrastrukture. Ono u čemu je rediteljica mogla da se „razmahne“ i „poigra“ jeste konceptuiranje predstave u smislu njenog žanrovskog određenja. A ona se odlučila za postupak miješanja žanrova. Tako se u predstavi Pukotina smjenjuju i miješaju elementi drame i monodrame, farse i burleske, igrokaza i mjuzikla, a ima čak i elemenata teatra sjenki i dokumentarnog teatra. Predstava se, upravo, poentira jednom takvom scenom dokumentarnog teatra, kada glumice „izlaze iz likova“ i počinju da „govore u svoje ime“, ono što su same napisale. (Otuda među autorima dramskog teksta sintagma „grupa autorica“, koja se upravo i odnosi na njih.)
Glumački ansambl predstave sačinjava pet glumica srednje generacije: Uranela Agić-Burina, Lana Delić, Snežana Vidović, Sabina Kulenović i Faketa Salihbegović-Avdagić. One igraju sve scene i sve likove – ženske i muške, stare i mlade, pa čak i djecu predškolskog uzrasta. Osim toga izvršavaju i brojne druge glumačke zadatke i funkcije u predstavi: od promjena scenografskih elemenata, do proizvođenja onomatopejičnih zvukova u „sceni tuširanja“, „sceni rađanja“ itd. Žanrovski sinkretizam predstave, igranje više likova, brojne travestije i drugi detalji koji proizilaze iz koncepta ove predstave, omogućavaju glumicama da upotrijebe širok spektar glumačkih sredstava, da se razigraju i raspjevaju, da improviziraju... Sve to ovu predstavu čini prvenstveno „glumačkom“, ne umanjujući, naravno, vrijednosti ostalih njenih elemenata.

Osim što će vas impresionirati estetskim postignućima, osobito glumačkom igrom, predstava Pukotina će vas – u to smo sigurni – dobro zabaviti, a katkad i nasmijati. Istovremeno, ona će vas iz svog „idejnog plana“ potaknuti da više razmišljate o položaju žene u društvu, o potrebi dalje emancipacije žena i njihovog samoosvješćivanja, o potrebi preispitivanja vlastitih modela življenja, o potrebi potpune eliminacije rodnog nasilja, ne samo fizičkog nego i mentalnog.

Hasan Džafić