Riječ reditelja

Često imam utisak da je na Balkanu stvarnost samo iluzija, tanka pokorica ispod koje se kriju prave istine, potisnute, protjerane... da bi mogli da nastave sa životom ljudi stvaraju privid stvarnosti koja funkcioniše... ne baš sa lakoćom, ne onako kako bi trebalo... ali ipak funkcioniše... za to vrijeme, sve ono što je potisnuto, što se pokušava zaboraviti ima svoj paralelni, potpuno nezavisni život... ta druga, prava stvarnost pronalazi svoje marginalne ali neobično vitalne načine da nam se ukaže... posećuje nas u snovima... tiho se uvuče u svaki razgovor i, u treptaju oka, mi više ne govorimo o fudbalu, ili vremenu, već o njoj... ta skrivena stvarnost sačinjena je od patnje koju je skoro svaki čovjek na Balkanu na nekom nivou osjetio... sačinjena je od sjećanja na stradanje... od onih ožiljaka koji ostaju u ljudskoj duši nakon rata, promijenivši je zauvijek.... od sjećanja na one kojih više nema... od maglovitih jutara koja neobično podsjećaju na ona jutra kada su neki ljudi zauvijek odvedeni, u istu tu maglu, da se više nikada ne vrate... Na Balkanu mi živimo sa tom paralelnom, potisnutom stvarnošću kao sa nekom autoimunom bolešću... ona nas polako izjeda iznutra, ona je dio nas, mi je hranimo sopstvenim sjećanjima, osjećanjima, mislima... samom srži onoga što jesmo... ta stvarnost za jednog umjetnika može biti vječni izvor inspiracije... za mene jeste... i u predstavi "Balkanski rekvijem", sa svojim saradnicima, ja odlazim u čudesni pejsaž te, prave, stvarnosti... ovog puta pošli smo u posjetu nestalima... onima čiji su grobovi nepoznati, čije su sudbine nerasvijetljene, čiji se "povratak" još uvijek očekuje... maligna nada i razdiruća istina smjenjuju se u tom pejsažu kao dvije vremenske nepogode, svaka na svoj način razorna... mi odlazimo u taj predio ne znajući sa sigurnošću šta nas tamo čeka... postoji "utjeha" da će nam, u slučaju da ono što zateknemo tamo bude previše bolno, uvijek na raspolaganju biti "buđenje"... povratak u stvarnost u kojoj ovdje na Balkanu živimo... u kojoj kao da se nikada ništa nije desilo... u kojoj se "moramo okrenuti budućnosti"... u kojoj su "ljudi već umorni od ratnih priča"... "stvarnost"...

Stevan Bodroža

Riječ dramaturginje

“Balkanski rekvijem” čine dvije monodrame i jedna duodrama. Razlog njihovog uklapanja u trilogiju jeste taj što se bave ratnim stradanjem, odnosno životom obilježenim posljedicama rata.

Predstava počinje monodramom “Kino-oko”, Almira Imširevića. N.N., jedna od desetina hiljada neidentifikovanih ratnih žrtava zakopanih u masovne grobnice, duh koji lebdi između ovog i onog svijeta i koji nije u stanju da nađe svoj smiraj, utjelovljenje je situacije u kojoj se naše društvo nalazi – nemoćno da se suoči sa prošlošću i nesposobno da krene u budućnost.

Na istom tragu je i “Prst” kosovske spisateljice Doruntine Basha. Dvije žene, majka i snaha, žive u okovima tradicije, ali i patološkog odnosa koje su razvijale godinama nakon što im je sin, odnosno suprug, odveden i, vjerovatno, ubijen. One muče jedna drugu stalnim nadmetanjima i dokazivanjima koja ga je od njih dvije voljela više, pokušavajući na taj način očuvati sjećanje na njega, te održati tvrdoglavu nadu da bi se on mogao vratiti.

Posljednji tekst, “Lica” Almira Bašovića, pokušaj je da se događaj sagleda iz jedne posve drugačije vizure - iz pozicije samog zločinca. Prestankom ratnih sukoba, na mnogim područjima žrtve i zločinci su ostali da žive zajedno. Zločinci ne samo da nisu procesuirani, oni se svakodnevno sreću sa svojim žrtvama, rade s njima, dočekuju ih na šalteru opštine... Glavni akter Bašovićevog teksta nam kroz banalnost svakodnevnice govori o monstruoznosti ubijanja. I to ne ubijanja radi moći, ne ubijanja iz zadovoljstva, već ubijanja iz principa. A baš takve ubice u svim ratovima su najbrojnije. Zahvaljujući takvim ubicama rat i jeste moguć.

“Balkanski rekvijem” gotovo rašomonski spaja tri pogleda na događaj koji možda u realnom historijskom kontekstu nije isti, ali je suštinski potpuno identičan. Jer svaki rat, bez obzira na političke uzroke, načine i sredstva kojima je vođen, proizvodi identičnu ljudsku patnju. Svaki rat ostavlja iza sebe hiljade nepokopanih, nestalih, nepronađenih, stotine hiljada onih koji ih oplakuju i isto toliko onih koji su ubijali.

Ova predstava jeste misa za mrtve. Jer živi više ne postoje. Postoje samo mrtvi i preživjeli. A i preživjeli su bespovratno određeni neposrednim iskustvom smrti.

Asja Krsmanović