Riječ dramaturginje

Dramu Bure baruta Dejana Dukovskog možemo smatrati simboličnim prikazom devedesetih godina na Balkanu. Budući da je praizvedba bila prije dvadeset i pet godina, poražavajuće je da je i danas možemo ponovno čitati, gledati i tumačiti kao simboličan prikaz našeg života na Balkanu. U skladu s tim, postavljaju se pitanja jesmo li se kao generacija godinama nastojali uvjeriti da su ljudi posvuda jednaki i da se mi ne razlikujemo od ljudi koji žive u nekim drugim “sretnijim” mjestima? Je li moguće da smo mi isti kao i svi ljudi na svijetu, ali nas geografski položaj, odnosno mjesto rođenja, tjera da se ponašamo drugačije?! Je li to naša istina? Ova drama postavlja još mnoga pitanja, ali, naravno, ne daje odgovore. Bure baruta nas i danas vodi u potragu za odgovorima, u potragu za  hrabrošću, kako bismo konačno vidjeli sebe kroz ovu dramu, kao u čarobnom ogledalu, kako bismo vidjeli u sebi ono što osuđujemo kod drugih, a ne vidimo prisutnost toga u vlastitim očima.

Dragana Lukan Nikoloski

Riječ rediteljice

Iako je proteklo više od dvadeset i pet godina otkako je napisan i praizveden, dramski tekst Bure baruta Dejana Dukovskog korenspondira i sa sadašnjim vremenom. U fokusu teksta, a, naravno, i naše predstave, su aktuelne teme iz surove svakidašnjice ljudi koji žive na „ovim prostorima". Predstava „govori“ o brutalnom nasilju, agoniji koja kontinuirano traje i polako se pretvara u „crnu rupu“ koja u sebe uvlači čak i one koji vjeruju da su dovoljno jaki da joj se odupru. Predstava nas, istovremeno, opominje i podsjeća da nije važno ko je započeo, nego da nam treba heroj koji će prekinuti tu spiralu nasilja.

Nina Nikolikj