Ovidije u Bosni

Recimo odmah, jasno i razgovijetno, bez imalo eufemističkog „uvijanja“: „akcije“ Ive Andrića i njegovog književnog opusa na postsocijalističkoj, „tranzicijskoj“ bosanskohercegovačkoj ideološko-kulturnoj berzi, „tržnici“ ne stoje baš najbolje, kod jednih „mešetara“ su na niskoj, gotovo, nikakvoj, a kod drugih, pak, na potpuno pogrešno „odvaganoj“, „izmjerenoj“ cijeni.  U kolektivističkim obrascima kulture u kojima se umjetnost, književnost, prije svega, vidi kao prijemni centar za ideološke investicije, kao prostor koji treba omogućiti da se pojedinac imaginarno prepoznaje kao krompir u vreći naroda, a pisac shvata kao agent kolektivnog ega, za Andrića i njegovu umjetnost riječi, očigledno, nema odgovarajuće, njegovom djelu sročne recepcije. Nespojiva je, naime, Andrićeva egzemplarna interkulturalnost sa nacional-kulturnom ideologijom Prokrustovog kreveta u koji se nasilno, naravno, smješta sve drugo, različito, neistovjetno, heterogeno. Iako je, dakle, i hrvatski, i srpski, i bosanskohercegovački pisac, Andrić se, jednostavno, ne može „užljebiti“ u etnoarheološki, petrificirani spoznajno-etičko-estetički horizont očekivanja homogenizirajućih nacional-kulturnih identiteta kakve, kroz „nepogrešivo“ hermeneutičko sito i rešeto, „prosijavaju“ i projektuju vladajuće nacionalne elite i njihovi kulturtregerski intelektualni board-i. Pa, tako: za oficijelnu bošnjačku nacional-kulturnu javnost, Andrić je,  – inače, podsjećam, već poodavno od „tvrde“ bošnjačke nacionalne struje stavljen na index librorum prohibitorum – u „tranzicijskoj“, „demokratskoj“ BiH, kulturnjačkom „fetvom“, kao prononsirani „islamofob“ i „bošnjakomrzac“,  praktično uklonjen iz konačno ideološki provjerene i pravovjerne recepcije bošnjačkog čitaoca; kroz interpretativnu optiku  povelikog dijela nacionalno „samoosvještene“ hrvatske akademske elite, Andrić se, opet, „prepoznaje“, prije svega, kao pisac koji je izdao nacionalnu stvar, dok se u plemensko-palanačkoj egzaltiranoj nacionalnoj metafizici srpskog izdanka homo balcanicusa autor Mosta na Žepi „tumači“ kao ugaoni kamen ove predmoderne ideologije patrijarhalnog narodnjaštva.

A sva „buka i bijes“ o Andriću i oko Andrića je, dakako, pitanje-spor o konceptu bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta. (Rat je, doista, ovdje bio najveći kulturni događaj!) Ako se složimo sa krajnje plauzibilnom tvrdnjom američkog istoričara W. S. Vucinicha da je „Ivo Andrić proizvod sinkretičke kulture Bosne“, onda je i posve razvidno da Andrić  u svojoj literaturi uobličava sliku Bosne kao krajnje složenog povijesnog toposa, kao rubnog identiteta, i u odnosu na Okcident i na Orijent, u kojem se u kaleidoskopskoj cjelovitosti interferiraju i religije, i kulture, i ideologije, i povijesna zbivanja. Zato je Andrić kao duhovni baštinik sve Bosne i „pisac sve Bosne“ ( I. Lovrenović). U tom smislu, bez imalo, postdejtonskog „državotvornog“, pretjerivanja, Andrićevo djelo je ključno za samoosvješćivanja bh. kulturnog identiteta, koji u njegovoj optici nije, naravno, puki, mehanički zbir  petrificiranih okamina, jednom za svagda zgotovljenih metafizičkih „suština“, holistički neupitna „opipljiva“ „struktura“, već, prije svega, povijesno dijalektičan, identitet u kojem su razlika i granica istovremeno i mjesto sukoba, napetosti, ali i tvoračkog dijaloga, stvaralačkog ispreplitanja. Jednostavno: identitet ne potiskuje diverzitet i diferenciju.

Prvorazredan je, stoga, skandalon da je najbosanskijeg pisca i njegove književnosti, u kojoj je složeni bh. identitet „pohranjen“ u unikatnoj estetskoj formi, sve manje u oficijelnom bh. kulturnom pejsažu ( prije svega, zašto ne reći, u „federacijskom“ „entitetu“!) pa ,čini se, da je sasvim izgledno da će ubrzo i zadnji Andrićev trag u školskoj lektiri u vidu Proklete avlije nestati u cjelcu (bošnjačkog) nacionalnog purizma.

U godini u kojoj se obilježava pedeset godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću – već poslovičan muk, i kulturnih institucija i tzv. šire kulturne javnosti, uobručenih brutalnom zbiljom neodarvinističkog cinizma (s)pokojne „tranzicijske“ Bosne,  autistički ušančene u svojim etnokonfesionalnim kolektivitetima .
Nadamo se, u sjeni piščeve senzibilne melanholične skepse, da će Bosansko narodno pozorište Zenica, „izvodeći“ na scenu Ćorkana, na taj način, pokazati i  „legitimirati“ mjeru svoje „supstancijalne“, andrićevske „bosanskosti“  i, naravno, dati, eto, svoj skroman doprinos ovoj izuzetnoj godišnjici.

Iako je, gotovo konsenzualno, opšteprihvaćeno uvjerenje da se Andrićeve proze „svojeglavo“ odupiru dramatizacijama i scenskim uprizorenjima (uključujući i film i televiziju), njihova zavodljiva magija, čak i po cijenu „ljepote neuspjeha“, bila je u nekoliko navrata  dovoljno i provokativna i inspirativna za Zeničko pozorište. Prisjetimo se, nova zgrada Pozorišta upravo je i otvorena (1978.) predstavom Na Drini ćuprija u dramatizaciji i režiji Jovana Bate Putnika, nedovršeni roman Omerpaša Latas pokušao je scenski oživjeti Zoran Ristović godinu poslije, potom je Ljubiša Georgievski  postavio Prokletu avliju (1981.), Milenko Goranović se 1983. godine autorski iskušao kroz monodramu Ćorkan, da bi, konačno, 2003. godine Slobodan Stojanović svojom dramatizacijom i režijom Proklete avlije dao, do sada, zasigurno, najubjedljivije i scenski najautentičnije čitanje Andrićevog proznog opusa na sceni Zeničkog teatra.

Nećemo, čini se, pogriješiti ako u Ćorkanu, jednom od opsesivnih likova-simbola Andrićevog književnog univerzuma, „prepoznamo“, opet,  svojevrsnu dramu identiteta u kojoj se, nesumnjivo, dâ, između ostalog,   „iščitati“, „kroz podmuklo djelovanje biografije“ (Sartr), i Andrićeva literarna autopoetička projekcija njegove mučne i dramatične potrage za „usložnjenom“ dušom, zapravo, bolnom borbom sa vlastitim, kako individualnim tako i kolektivnim, identitetom. Kroz višeslojno, polifonično Andrićevo prozno tkanje, Ćorkan, svjedočeći, u zanosu, svoje egzistencijalno iskustvo bola, u drami „razaznavanja“ ontološkog  i socijalno-kulturološkog čemera, u kavezu kasablijske „stvarnosti“, i autorefleksivnog, zapravo bolje: „autoemotivnog“, ustreptalog „otkrivanja“ i samoprepoznavanja vlastitog identiteta, prelazi, dakle, „višegradsku“ stazu od pojedinačne, individualizirane sudbine do svojevrsnog simbola čovjekove imaginativne snage, projekcije umjetničkog identiteta.

Nedžad Fejzić