RIJEČ DRAMATURGINJE

Lorca dramu Dom Bernanrde Albe naziva fotografskim svjedočanstvom, vjerovatno aludirajući na istinitu priču koja mu je poslužila kao inspiracija za dramu. Naime, u susjedstvu njegovog strica stanovala je autoritativna udovica Franskita Alba, koja je, zaista, svoje kćeri zatočila u kući. Mladi Lorca se zabavljao pjevajući im i mameći ih da otvore prozore, a često ih je prisluškivao kroz preshali bunar svog strica, te ponukan onim što je čuo, kreirao vlastitu udovicu i njen lični ženski zatvor. Drugi podnaslov kojim je Lorca opisao ovu dramu jeste — Drama žena iz Španije, što nam ukazuje da ona govori o širem društvenom obrascu, o svim ženama tog vremena u Španiji.

Drama počinje jednog popodneva kada se udovica Bernarda Alba vraća sa sahrane svog drugog muža i saopštava svojim kćerkama da će njihova žalost trajati osam godina. Za to vrijeme one ne smiju izaći iz kuće, čak ni gledati kroz prozore.

Dom Bernarde Albe nije tek prostor iza zatvorenih prozora, već eho jedne duboko ukorijenjene tišine — tišine koja se generacijama učila, naslijeđivala, pa i slavila kao vrlina. U Španiji pod Frankovom diktaturom, ta tišina je dobila zvaničnu formu kroz Žensku sekciju — instituciju koja je ženama propisivala kako da hodaju, kako da sjede, kako da govore, kako da vole. Učili su ih da poslušnost nije izbor, već priroda. Da sloboda nije pravo, već grijeh.

Sve žene morale su proći kroz ruke režima da bi smjele učiti, raditi, disati van zidova vlastite kuće. I dok su muškarci kročili ulicama, žene su krojile posteljine, gušile glas i snove. Bernarda Alba, žena koja se nađe na čelu porodice, i sama odgojena u grubom patrijarhatu, postaje produžena ruka sistema.

Ova drama, napisana neposredno pred građanski rat, sablasno je anticipirala stvarnost koja će uslijediti. I danas, više od osamdeset godina kasnije, njene riječi odzvanjaju poznato. Jer zidovi se možda mijenjaju, ali strukture često ostaju iste: žene se i dalje ocjenjuju po dužini suknje, tonu glasa, stepenu pristanaka na tišinu. Patrijarhat možda mijenja lice, ali mu je kostur isti.

Ovom predstavom pokušali smo dočarati vrelinu ljeta, hladnoću zidova, osvijetliti tu prostoriju u kojoj vlada muk, razumjeti, najbolje što možemo, te žene zarobljene između onoga što smiju i onoga za čim žude. I dok svijet još uvijek gradi zidove, mi gradimo pukotine, kroz koje ulazi svjetlo, ulazi glas, ulazi tračak slobode. Neka nas ne bude strah proviriti kroz njih.

Nedžma Čizmo