RIJEČ REDATELJA I DRAMATURGINJE

„Drama o Mirjani i ovima oko nje“ je tekst o ženi koja ima samo kćer, godine, sjećanja i jedan stan koji mrzi. Barem tako ona kaže. Zapravo, jedino što Mirjana zapravo ima su oni oko nje. Otuđeni, uronjeni u vlastite egzistencijalne brige i emotivne drame. Oni oko Mirjane čine Mirjanu. Ženu u četrdesetim koja sjedi u neudobnoj uredskoj stolici, puši, pije kafu, kupuje šefu kravatu i ulazi u neobavezne uredske avanture iz kojih izlazi još praznija nego što je ušla. Mirjana je drama o nama. O propaloj srednjoj klasi. O ženi čija slika u društvu blijedi proporcionalno sa rastom njenih godina, sve dok ne postane potpuno nevidljiva. O malom običnom životu u kojem nema velikih događaja, velikih misli ili rečenica, ali ima velikih osjećaja.

August Sander (1876–1964 ), njemački portretni i dokumentarni fotograf izjavio je: „Ako smo u stanju sačiniti portrete subjekata koji su istiniti, mi time zapravo stvaramo ogledalo vremena.“ Upravo takvo jedno ogledalo vremena kreira Martinić u svojim dramama. Portreti, u formi dramskih likova, odraz su našeg vremena, prožeti zebnjom i strahom, otuđenosti, ali i snažnom potrebnom za slobodom i redefiniranjem vlastite pozicije u odnosu na društvo. Martinićevi heroji su obični ljudi, pripadnici radničke klase, odnosno, onoga što je od nje ostalo. To su ljudi koji se ne usuđuju sanjati jer se boje razočarenja, koji žive pomireni sa prosječnošću iz straha da svako odstupanje od norme rezultira odbačenošću i marginalizacijom, a njihov strah je itekako opravdan. Društvo je u tome nemilosrdno. Njegovi likovi su svjesni da su njihove mogućnosti izbora ograničene klasom kojoj pripadaju i da ne postoji ništa što mogu učiniti da se to promijeni. Snaga Martinićevog pisanja leži u tome što na sve gore navedeno možemo da gledamo kao na tragediju suvremenog života, ali da se u isti mah i smijemo. Smijemo, jer nas od tog jezivog odraza i prepoznavanja, može samo možda još sačuvati smijeh. Sakriti nas i duboko potisnuti u tamu gledališta. Martinić radnju drame smješta u intimni prostor starog stana (naizgled Mirjaninog, a možda i ne?), a vrijeme kao da za svakog lika teče individualno. Za jedne je to odlučujuća noć kada će reći suprugu da znaju za prevaru, za druge je to još dvije godine života prije zakazanog samoubistva, ili pak sedam sati leta od ostvarenja sna, ili šest popodne kada se očekuje nastupanje vlastite smrti uslijed moždanog udara... Ipak sva ta „vremena“ se presijecaju i sudaraju, kao što se sudara i prostor, u jednoj zajedničkoj tački – Mirjani. I cijeli tekst je pisan baš tako. Kao da je neko razvio više fotografija na istom fotografskom papiru, pa se prizori s jedne fotografije pretapaju u drugu i tako stvaraju jedinstvenu scenu u kojoj likovi iz različitih prostora ulaze u dijalog, pa je sasvim moguće da i oni koji se i ne znaju, koegzistiraju u istom prostoru koji im ne pripada.

Trebalo je više od deset godina da se drame Ivora Martinića počnu postavljati u pozorištima u Bosni i Hercegovini (s izuzetkom jedne studentske predstave). I, koja slučajnost, u samo nekoliko mjeseci, postavljene su dvije. Teško je zaključiti zašto je to tako, budući da ni postmoderno dramsko pismo, ni drame hrvatskih autora nisu nepoznate javnosti u BiH, niti strane našim teatrima. Možda nam se samo činilo da u dramama Ivora Martinića nema dovoljno „dramatike“, dovoljno društvene osviještenosti, dovoljno relevantnosti? Možda nam je trebala jedna pandemija da nas vrati dramatici svakodnevnice i da nam na pozorišne scene vrati isječke iz života i tako nas ponovo suoči s nama. Možda je ovo tumačenje pomalo i nategnuto, ali svakako je veliko zadovoljstvo vidjeti da se taj „zid“ nerazumijevanja između bosanskih pozorišta i tekstova Ivora Martinića razbio i da su njegove drame i dalje jednako relevantne i izazovne domaćim teatrima, kao što su to bile prije desetak godina kad su i nastale.

Nermin Hamzagić i Asja Krsmanović