O strahu i čežnji za Zapadom

Danas od svih naslijeđa prošlog stoljeća, kako na globalnom tako i na intimnom planu, najsnažnije osjećamo baštinu straha, bilo da je riječ o siromaštvu ili ratu, odnosno o neizbježnom i najvećem od svih – strahu od smrti. Jedino ovaj posljednji nije izgubio svoju auru i ime. Ostali su strahovi,  baudrillardovski rečeno,  postali apstraktni i bezlični, ogoljeni do anonimnosti u globalističkoj miješalici za beton.   

Drang nach Westen nije upao u zamku imenovanja tog straha. Prije je to jedan minimalistički pokušaj dramske rekonstrukcije djelovanja mehanizma tog globaliziranog svijeta i njegovog pogubnog utjecaja na osnovnu ćeliju društva – obitelj. On je sraz jedne opće tendencije, koja se u samom naslovu izravno referira na Hitlerovu doktrinu pokoravanja slavenskih naroda i istoka Europe u Drugom svjetskom ratu, s likovima iz našeg susjedstva, odnosno u ovom slučaju, likovima iz zeničkog urbanog realiteta.  Tako i sam naslov funkcionira kao (auto)ironični komentar na medijske naracije  o sukobu civilizacija, muslimanskoj invaziji na Europu, Zapadu kao obećanoj zemlji koju treba “osvojiti”, odnosno Zapadu kojemu se svaka ksenofobičnost i rasna isključivost nužno vraća u liku Vođe s brčićima.

Drang nach Westen nije nikakva hrabra i neviđena vivisekcija odnosa i likova što obitavaju na tijelu bosanskohercegovačkog političkog mrtvaca kojeg na aparatima podjednako održavaju međunarodni i domaći antagonizmi, niti sofisticirani prodor u psihologiju mladosti koja odlazi iz ove zemlje ratovati za ISIL.

Au contraire!

Za nastanak ovog teksta najzaslužnija je Lajla Kaikčija, redateljica koja je od mene zatražila pomoć u traganju za teatarskom artikulacijom njenog ljudskog nemira izazvanog izbjegličkom krizom i slikama nesretne djece koja su se utapala u bijegu prema “obećanoj zemlji”. I dogodio se prodor.  Drang na njemačkom znači i čežnju, čežnju za Zapadom. Valjda se tako  i priča s Istoka premjestila prema Zapadu. Valovi Egejskog mora krenuli su dolinom Bosne i izbacile ove dramske brodolomnike u jedan zenički soliter.

Iako zaronjen u svijet medijskog ludila, globalnog terorizma, zapadnog licemjerja i ksenofobije, islamskog fundemantalizma, Drang nach Westen je zapravo prodor  u intimu „dobro čuvanih tajni“ jedne obitelji čiji su protagonisti otac, dvije kćeri, te jedan stvarni, a drugi potencijalni zet.  Ovaj dramaturški blitzkrieg počinje na crni petak, 13. studenog/novembra prošle godine, petak koji je za Zenicu i BiH bio sudbonosan u smislu ishoda kvalifikacijske utakmice s Irskom i plasmana nogometne reprezentacije na Evropsko prvenstvo u Francuskoj.  Međutim, tu istu Francusku  potresao je   teroristički napad u režiji radikalnih islamista. Još jedan u nizu datuma na početku 21. stoljeća nakon kojega više ništa neće biti isto?

Koliko nas ta strašna kontaminiranost globalnim temama, koje nas se itekako tiču, zapravo iscrpljuje do mjere da zaboravimo na najbliže? Koliko nas svijet stvarnog i medijskog terora gura u prve redove u našim kućnim kinima i tjera da  empatiju za svoje ukućane i njihove probleme zamijenimo  istinskom sućuti za izbjeglice kojima se put do europskog raja  pretvorio u istinski pakao?

Kome je zapravo pomoć potrebnija? Jesmo li izgubili smisao za krupni kadar? A tek za detalj?  Jesmo li oglušili od nacionalnih i vjerskih totala i ne možemo više izići iz općeg kadra?  Jesmo li dogurali dotle da priču o nemogućnosti  iskrenog dijaloga pokušamo objasniti isključivo filmskim, odnosno televizijskim planovima kao temeljnim jedinicama naših ljudskih entiteta?

To je ipak samo jedan od slojeva Drang nach Westena. Ne i jedini. On prodire i do  vječnih, gotovo Learovskih kušnji i trvenja  u odnosu bolesnog oca i njegovih kćeri, nudeći izlaz u jednoj iznimno naglašenoj paraleli s epilozima iz Čehovljevih drama punih lažnog optimizma. On implicitno otvara i temu ugroženog sekularizma i površnog odnosa prema vjeri, ali je i poligon za   vječne ljudske samoobmane i slabosti zbog kojih se najlakše i možemo identificirati s ovo petero likova.

I ne manje važno, ovaj komad na krhotinama i fragmentima realizma nudi prostor za preispitivanje uloge i moći melodramatskog na sceni na kojoj danas tako suvereno vlada postdramski diskurs.

Ukratko, Drang nach Westen vodi vas u vaše susjedstvo, u dobro poznati svijet naših malih velikih života, obasjanih svjetlošću TV-ekrana. Kako ta vještačka svjetlost postaje opasnim supstratom za ljudskom bliskošću i Suncem,  ovo je idelna prilika da se kroz nadahnutu emotivnu simbiozu glumaca i gledatelja, jedan strogo kondenzirani dramski naboj iskoristi za preispitivanje odnosa u našim malim mikrokozmosima u kojima, po pravilu, vlastiti prdež miriše. 

Dragan Komadina