Riječ dramaturga
Stvaralaštvo Tanje Šljivar je, na nekoliko nivoa, ozbiljno osvježenje u novijoj dramskoj produkciji u regionu. Iako već neko vrijeme živi i studira u Beogradu, ova spisateljica rodom iz Banja Luke bavi se temama usko vezanim za dešavanja u svojoj rodnoj zemlji. Njena prva izvedena drama, ''Pošto je pašteta'' (Atelje 212, Beograd, u režiji Snežane Trišić), je nagovijestila da se radi o autorici jedinstvenog i prepoznatljivog stilskog izraza. Potresna priča o mesaru iz malog bosanskog mjesta koji, odbijajući da zaboravi ljubav iz mladosti, a sada ponosnu pripadnicu svjetskog džet seta, odlučuje da u njenu čast izgradi budistički hram u osvit krvavog rata u Bosni i Hercegovini, bez namjere da bude direktno angažovana, na tragikomičan način oslikava sudbinu malog čoveka izgubljenog u tragičnim istorijskim okolnostima Balkana.
Nova drama Tanje Šljivar, ''Grebanje ili Kako se ubila moja baka'', na direktan i brutalan način, bavi se pitanjem nasilja među decom, kao posljedicom indoktrinacije od strane odraslih, obrazovnog sistema i, u krajnjem ishodu, nacionalističke sredine u kojoj odrastaju. U stilskom smislu, autorka ponovo briljira na planu duhovitih i neponovljivih rečenica pomoću kojih gradi čitav jedan dječiji svijet, pun neosviješćenog nasilja i beznađa, svijet čija slika treba ozbiljno da nas zabrine. Ispod melanholičih jezičkih bravura, koje zavodljivo govore o mentalitetu ljudi sa ovih prostora, leži gotovo netaknuto brdo posljedica strahota nacionalizma sa kojim se treba uhvatiti u koštac.
Radnja drame je smještena u 2000. godinu u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je, usred tranzicije, još uvijek postojala nada da će budućnost donijeti prosperitet i promjene. Grupa učenika boravi u gimnastičkoj dvorani uoči školske predstave, ne znajući da su na desetine takvih u ratu služile kao logori... Tanja Šljivar u ovaj kontekst smješta priču o odlasku i gubitku, o generaciji koja je odrasla i oštećena životom u sistemu bez ikakvih vrijednosti, osim onih na silu nametnutih i lažnih.
Filip Vujošević
Kritički osvrti na predstavu
RATNO DETINJSTVO I DRUGE PRIČE
Mlada autorka Tanja Šljivar prvu dramu „Pošto je pašteta“, napisala je na studijama dramaturgije u Beogradu i u toj drami je potražila istinsku inspiraciju u skorašnjoj istoriji svog kraja - rođena je i do skoro odrastala i išla u školu u Banja Luci, gde se posredno - srela sa ratnim islkustvima starijih. U toj svojoj prvoj drami, vrlo hrabro i kritički se odnoslia baš prema toj svojoj sredini - o motivima i načinu ratovanja, ali i vrstama aktivnosti u preživljavanju tih đavoljih godina, u kojima su neki učestvovali voljno, a drugi nevoljno. Ta prva drama Tanje Šljivar imala je uspeha, igrana je na Sceni u Podrumu beogradskog Ateljea 212 i specifičnim stilom - surovom kritičkom groteskom - protresla gledalište svuda gde je prikazana. Naravno - pred autorkom se našao tradicionalni problem - kriza druge drame! No ona se niije uplašila nego se ponovo, okrenula, ovog puta još ličnijem iskustvu - bavila se dečjim svetom, svetom škole i školskih dogadjaja u teško vreme i nekako povezala dva sveta kojima je dala predznak nasilja i licemerja. Pogledala je ponovo - u školske knjige i udžbenike, koje je čitala u osnovnoj školi i našla tamo razne provokativne gluposti, koje truju mladu glavu učenika i ovde i onde i tamo i ovamo i pripremaju, sisitematski, decu da postanu tačno onakvi kakvima ih želi jedno bolesno društvo, koje nalazi svoju jedinu realizaciju u ratu i nasilju.
Predstava rediteljke Selme Spahić i vrlo dobrog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, otvorila je sve tajne pregrade i skrivene džepove ovog suptilnog i moderno napisanog dramskog teksta. Pre svega autori i izvođači su i sami počeli da tragaju po svojim iskustvima iz školskih dana koje su živeli u istom tom krvavom ratu, dok su i sami čitali u udžbenicima ko je prijatelj, a ko neprijatelj naroda kome pripadaju. Pored toga - glumci su išli u današnje škole i anketirali današnju decu - da bi bolje shvatili kako škola menja i prilagodjava savitljivu i prijemčivu dečju ličnost - otkrili su tajne energije novih upropašćenih generacaija. Jedna od tema ove potresne dramske priče je i odnos dece prema hendikepiranom drugu. Tek u tom odnosu pokazuje se, na najsuroviji način - dečji svet zagadjen opasnom hladnoćom i prezirom prema slabijem i nemoćnom. Naravno - u svim dečjim ujdurmama, koje nastaju na margini školskog programa, glavni pokretač i inspirator raznih vrsta netrpeljivosti i ciljanog licemerja, je lik Učiteljice - originalno pisan kao Učitelj. Sa velikom energijom i kritičkim stavom, lik potkupljive učiteljice, koja uspešno manipuliše dečjim željama i radnjama - odigrala je iskusna i srčana Faketa Salihbegović - Avdagić. Sve što smo iskusili, kao vidljivu ili prikrivenu nepravdu, u svojim školskim danima - sve ono zbog čega smo, svesni ili nesvesni, samo duboko povredjeni i ogorčeni - teško proživeli u tim prvim i gorkim danima školovanja - sve je to kao učitelčjica, tipična, ali retko tako prikazana - dala u svojoj ulozi ova glumica. On je vešto vodila igre grube huškačke politike medju decom kao i, posredno, medju njihovim roditeljima.
Mladi, odlični glumci, u ovoj vrlo studioznoj predstavi - Lana Delić, Dženana Džanić, Enes Salković, Snežana Vidović, Nusmir Muharemović i Maja Izetbegović, predvođeni vrlo nadahnutom mladom rediteljkom Selmom Spahić, našli su načina da odgovore na skrivene strepnje koje ih, očigledno - proganjaju od osnovne škole. To su tajne i javne surevnjivosti, to su zagrižene tvrdoglavosti, to su neostvarene ambiicje, ljubomora, mržnja, gadjenje, strah i bolesne opsesije, neostvrene tajne ljubavi... sve ono što dečji svet - koji se uglavnom prikazuje kao idilična lakoća - čini nepodnošljivim i opasnim. Naravno da je u pozadini svega rat - kao neka stoglava aždaja, koja se uvukla u sve pore žiovota i truje sve odnose, a naročito razarajuće utiče na dete u odrastanju. Višestruko se prelamaju razne vrste iskustava - pervertirana dobročinstva, nakazne pobede, lažni altruizam, uvredljive ideološke matrice... u svesti i u svetu deteta - ovde prikazanima iz neobično jasnog ugla devojčice u osnovnoj školi.
Naravno da je dramaturgija ovog komada morala da bude iskidana, nervozna, sastavljena od kratkih, britkih slika, koje ubadaju u iskustvo i, oporom energijom istine, zasecaju u osećanja osnovne čovečnosti. To je dramaturgija u kojoj se preskaču i neposredno povezuju razna vremena, ali se sve priče nastavljaju i dovršavaju u toj učionici u kojoij se i uči i spremaju se priredbe i proizvode se razna materijalna dobra, kao zalog pažnje za opšte potrebe...Tu dramaturgiju Tanje Šljivar, u koju je ova mlada autorka uložila slike sopstvenog detinjstva, ali i znanje o ljudima i bol mladosti, ostavljene da se smuca po perifeiji razumevanja, da nikad ne ostvari onaj mnimum tolerancije, koji oplemenjuje život u društvu...takvu dramaturgiju dočekala je spremno i iskusno, takodje mlada rediteljka Selma Spahić i potvrtdila je u pozorišnoj igri istine, kojoj je ritam bio iskidan i stalno dopunjavan novim informacijama, koje su donosili i glumci i video projekcja i svetlo... i sve to u odličnoj scenografiji - jednoj ogromnoj iskidnoj fasadi koja je nekad bila slika uspeha i života, a sada svedoči o rušenju spoljnog i unutrašnjeg sveta - odličan rad Mirne Ler. Kostimi Sanje Džebe, u svoj svojoj skromnosti i sirotinji, jasno su doneli sliku sveta u kome se drama dogadja. Muzika Draška Adžića, bila je jasan znak scenskih akcenata i povezivala je scene koje su bežale jedna pred drugom i vraćale se u krug igre, da nas još jednom i još jednom osveste i podsete kako se ne sme živeti. Čestitam na velikom trudu i želim predstavi dug život sa publikom koja će je razumeti. BRAVO!
Goran Cvetković, Radio Beograd 2 - ponedjeljak, 14. oktobar 2013.
„(...) Predstava Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, „Grebanje ili kako se ubila moja baka“, prema dramskom komadu Tanje Šljivar, u režiji Selme Spahić – čiji je ansambl odbio da se pojavi, u selekciji Igora Bojovića, na ovogodišnjem sramnom Sterijinom pozorju, a s radošću prihvativši poziv selektora Gorana Cvetkovića i, primus inter pares, sa festivala ponevši glavnu Joakimovu nagradu za najbolju predstavu – otvorila je bolnu i zabašurenu temu odrastanja u teško oštećenom društvo, kakvo je posleratno društvo na Zapadnom Balkanu. Svet mladih ljudi, još dece, korodira banalno ostrašćenim i ostrašćeno banalizovanim svetom roditelja. U svojim igrama deca koriste reči, pojmove i fraze kojima ih uče roditelji, a koje su dovele do rata. Pred nama je jedan nevini zastrašujući svet koji nas upozorava da nam budućnost može biti još gora od ove, donedavno nezamislive, rđave sadašnjosti. (...)“
Zlatko Paković, „Pozorišna kritika: Pozorište i agora“, dnevni list „Danas“ Beograd, 16.10.2013.
Izvodi iz obrazloženja selektora festivala
„(...) Tanja Šljivar je napisala dramu o sazrijevanju u Banja Luci i to u školi u kojoj u klupama sjede raznovrsni đaci - neki od njih i hendikeprirani. U ovaj, tobože naivni svijet prilagođavanja i specifičnih odnosa, za vrijeme gorkih godina posljednjeg rata i neposredno poslije njega, Šljivar uvodi opasne i važne pojmove suživota na različitim nivoima i tako postavlja razne zamke moralnim procjenama stvarnosti i likova. Atraktivnost komada naročito je poduprta režijom aktuelne zvijezde bosanskohercegovačkog pozorišta Selme Spahić (...). Ova predstava je bila uvrštena u repertoar ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, ali je rediteljka protestno odbila da predstava učestvuje na tom festivalu, koji je bio otvoren velikom pričom Emira Nemanje Kusturice (...), producent je prihvatio tu tešku odluku da apstinira sa tako važnog festivala. Hrabrost i sloboda ovih političkih i produkcijskih odluka, adekvatna je moralnoj i estetskoj snazi predstave. Nadam se da će kragujevačka publika dobro razumjeti ovu poetsku, gorku priču o bolnom odrastanju u ratu.“
izvod iz obrazloženja odluke o selekciji
„Joakim InterFest“ Kragujevac 2013.
Goran Cvetković, selektor
„Kada se suočimo s nasiljem među djecom koje nastaje pod direktnim uticajem okruženja ogrezlog u nacionalizam, rigidnog obrazovnog sistema koji kontrolišu etničke grupe i kada, na sve to, dodamo poremećen sistem vrijednosti u kojem živimo, dobijamo tematski okvir diplomske drame Tanje Šljivar, publici poznate i po komadu „Pošto pašteta“ koji se s uspjehom igra u beogradskom Ateljeu 212. Radnja drame „Grebanje“ smještena je u jednu školu u Banja Luci u vrijeme devedesetih godina prošlog vijeka, reklo bi se – u idealan i prostor i vrijeme za ovakvu temu. No, mjesto događanja svakako bi se moglo izmjestiti i u bilo koju drugu zemlju koja se suočava ili se suočavala s ovakvim problemima. Ovo je komad koji uvjerljivo govori o generaciji koja je odrastala u ratnim okolnostima, a kojoj pripadaju i autorka Tanja Šljivar i rediteljka Selma Spahić.“
izvod iz obrazloženja odluke o selekciji
53. Sterijino pozorje Novi Sad 2013.
Igor Bojović, selektor
„Traumatična, postratna iskustva djece u Bosni, krajem devedesetih godina dvadesetog vijeka, koja su istovremeno počinioci i žrtve nasilja, a čiji se pravi uzročnici kriju u višegodišnjoj nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti, i potpuno urušenom sistemu društvenih vrijednosti, jesu tema diplomske drame Tanje Šljivar. Bez nepotrebnih rediteljskih „egzibicija“ Selma Spahić u punoj mjeri uspijeva iskoristiti svu dramsku potentnost ovog teksta i uspješno uskladiti glumačke potencijale ansambla, gradeći predstavu specifične, tjeskobne atmosfere i upečatljivog emotivnog naboja. Klasičan primjer društveno angažovanog teatra, lišenog dnevno-političke banalnosti i jednodimenzionalne površnosti.“
izvod iz obrazloženja odluke o selekciji
16. Teatar Fest „Petar Kočić“, Banja Luka 2013.
Miroslav Radonjić, selektor