Sjena srušenog zida

Kroz njemu svojstvenu persuazijsku zavodljivost, u eseju povodom objavljivanja biografije Vaclava Havela, S. Žižek pokušava detektirati po čemu je, zapravo, javni angažman slavnog češkog disidenta „politička tragedija u šest činova“. Riječ je, prije svega, misli Žižek, o nepremostivom jazu, napetosti između Havelovih dvaju slika: one herojskog disidenta koji u opresivnom i ciničnom svijetu kasnog socijalizma prakticira i piše „o pravu na život u istini“, te one postmodernog predsjednika koji se prepušta razmišljanjima u  new age stilu što smjeraju legitimiranju NATO-ovih vojnih intervencija. U jednu riječ, njegov autentični etički stav  kroz herojsko nastojanje na „činjenju nemogućeg“ (oponiranje naizgled nepobjedivom komunističkom režimu), okončao je u cinički prisvojenom moralističkom idiomu onih koji su prihvatili globalni kapitalizam kao jedino pravilo igre, uz akceptiranje liberalno-demokratskog sistema kao „konačno rješenje“ optimalne organizacije društva. Krajnja pouka Havelove „tragedije“, zaključuje Žižek, na taj način je okrutna, ali i neumoljiva: izravno etičko utemeljenje politike, prije ili kasnije, pretvara se u svoju vlastitu komičnu karikaturu, usvajajući upravo cinizam kojem se izvorno suprotstavljao.

Iako se u komadu Amira Bukvića Ko je srušio Berlinski zid  ime V. Havela ne nalazi na spisku dramatis personae, ovaj  harizmatični „filozof-kralj“ – nimalo slučajno, naravno – ne samo da se nekoliko puta pominje u ovoj, kako je sam autor određuje, „drami u nastajanju“, nego je, čini se, ona  upravo i nastajala/nastala u sjeni dramatičnog egzistencijalno-antropološkog usuda češkog pisca. (Uostalom, opet nimalo slučajno, A. Bukvić ovo svojevrsno work in progress u prvoj verziji/etapi, pod nazivom Promjene, i posvećuje Vaclavu Havelu i Vladi Gotovcu!)

Autor se sa komadićem Berlinskog zida u džepu – simboličkim ili stvarnim, svejedno –  „usuđuje“ „prošetati“ tranzicijskim putem prelaska iz realnog socijalizma u realni kapitalizam, zapravo krenuti  u nimalo relaksirajuću promenadu brutalnom zbiljom neodarvinističkog cinizma promjene, ulaska u dveri globalnog hipermarketa nad čijim „zdravljem“ brižno bdiju trilaterale, bilderberger grupe etc.

U širokom vremenskom luku: od kraja prošlog stoljeća, nešto prije i poslije pada Berlinskog zida, trenutak koji je E. Hobsbaum označio kao kraj „kratkog“ 20. vijeka (1914-1989), u trenutku  „ubrzanja istorije“ i euforije slobode i nade u novi život, preko vremena na samom početku novog milenijuma, u kome je, opet, već sasvim razvidna činjenica da je ova tranzicijska ujdurma proizvela i niz komičnih obrata: iz uzvišenog zanosa u ridikulozno – preobraćanje „aparatčika“ u „demokratčike“, do dana u kojim se obilježava dvadeset godina od pada Zida, iz horizonta fatalnog „realizma“ globalnog tržišta kao „prirodne“ činjenice, obećanog „kraja ideologije“, „kraja povijesti“, A. Bukvić, dakle, smještajući svoje likove u koordinate lokalne i svjetske „zgusnute povijesti“, gradi opetovanu dramu o srazu zbiljskog i mogućeg, stvarnog i utopijskog, u gotovo sjetnom oproštaju od već namrlih sedimenata modernog projekta:  očuvanja istine, pravednosti, opšteg konsenzualnog dobra... slobode, jednakosti, bratstva, koji u povijesno zamrznutom postmodernom globalnom multinacionalnom kapitalizmu mogu još samo, čini se, biti utopijske projekcija nemoguće, a žuđene  punine.

Vješto se poigravajući sa modelima Šekspirovog „pozorišta u pozorištu“ i Pirandelovog, u kojem se „svjetovi pretapaju“ i pojave udvostručavaju u samom aktu stvaranja, u kojem se igra stvarnosti i iluzije beskonačno umnožava kao u beskrajnom nizu ogledala, A. Bukvić nas, „kroz retrospektivnu satiru“, dovodi do, pomalo neočekivanog, sretnog – ali , nota bene: nipošto nekonflitnog! – (melo)dramatskog završetka u kojem se, u potrazi za domom, možda, naziru obrisi nove hibridne mape „življivosti“, povrh „velikih priča“, „velikih istina“ koje nas, opetovano, sa komadićem Zida u džepu, guraju u kulturno-civilizacijske i egzistencijalne proklete avlije.

Nedžad Fejzić