Mogli smo i morali bolje

Drama Ljudožderka nastajala je tokom 2017. godine, za vrijeme mog rezidencijalnog boravka u švicarskom gradu Zug. Krajem godine tekst je dospio u uži izbor međunarodnog konkursa za savremeni angažovani dramski tekst „Heartefact fondacije“ iz Beograda. Nakon toga, drama je prevedena na njemački i francuski jezik, a dijelovi drame su javno čitani u „DeutschesTheater Berlin“ u okviru programa „Ostwärts“.

Ljudožderka je dramski tekst koji pokušava progovoriti o raspadu Jugoslavije i njegovim posljedicama na primjeru jedne porodice. Jedina neobičnost te porodice u sretnim osamdesetim je smrt mlade žene, iza koje je ostala kćerka, koja je i glavna protagonistica drame. Upražnjeno mjesto majke njeni najbliži srodnici (majčini i očevi roditelji) pokušavaju upotpuniti pričom o veličini i snazi zemlje u kojoj žive, i u koju je njena majka potpuno vjerovala. Tako, nesretne devedesete za nju donose, možemo reći, drugu smrt majke. Te godine donose i saznanje da je njena porodica (cijeli njen svijet) zapravo neobična i po tome što je čine različiti etnički identiteti.

Rat će podijeliti porodicu, samim tim i njenu pripadnost, koja se otada pa nadalje stalno kreće po rubovima omeđenih granica. Smjenjuju se izbjeglištvo u Šid, povratak u ratno Sarajevo, potom česti odlasci u Bijeljinu. Pokušaj pronalaska novog identiteta, liječenje na psihijatrijskoj klinici… Što je jednom puklo, više se nikako ne da sastaviti. Sve je to izraženo u motivu „ljudožderstva“ koje izjeda nju samu, i ljude oko nje. Na kraju, Ljudožderka je i krivica u svima nama, koja nas proždire, ali i spaja u saznanju da smo mogli i morali bolje.

Lejla Kalamujić

Marginalizirani identiteti u središtu pozorišnog postojanja

U dramskom tekstu Ljudožderka Lejle Kalamujić sve se raspada. Raspada se država, paralelno s njom i porodica, a mnogo godina kasnije, raspada se i ličnost subjekta opterećenog traumama prošlosti. Užas tog raspada raste, krećući se iz kolektivnog ka individualnom, a baš to je ono što je teatarski zanimljivo – ta uska povezanost između političkog i ličnog.

Lejla Kalamujić nije prva autorica koja piše o raspadu Jugoslavije, ali je njeno pisanje specifično u svojoj „ja“ formi i osjećajnosti koju nosi, duhovitosti koju pronalazi u banalnosti životnih pojava i snage da za svaku pronađe poetičan i univerzalan odgovor. Njen dramski tekst djeluje kao jedan lirski monolog povremeno ispresijecan dijaloškim formama, koje nam još više naglašavaju da je u pitanju struja svijesti glavne junakinje. A u toj struji svijesti centralno mjesto zauzima krivica – nepostojeća kolektivna, i postojeća individualna.

Kroz svoju glavnu junakinju, Lejlu, autorica postavlja pitanje – ko sam nakon svih tih raspada, gubitaka i lomova, da li sam išta drugo osim gomile različitih identiteta i bremena krivice koju nosim za sve ono na šta nisam mogla uticati?

I upravo je zato važno i izazovno inscenirati Ljudožderku; scenski otjelotvoriti kćerku majke koje nema, kćerku zemlje koje nema, ženu, izbjeglicu, lezbijku, osobu koja se bori s psihičkim oboljenjem, osobu koja ne zna ili nema u šta da vjeruje, dovesti masu tih marginalizovanih identiteta u središte pozorišnog postojanja i napokon joj dati centralno mjesto koje u našem društvu teško može zauzeti.  Dati joj ime, tijelo i glas i mogućnost da bude saslušana i uvažena. Da bude kćerka umjetnosti koje jedino još ima i da iz svih tih gubitaka nešto postojano stvori.

Asja Krsmanović