RIJEČ DRAMATURGINJE

Tretman klasike u savremenim teatarskim praksama otvara prostor za istraživanje načina predstavljanja teksta na sceni, ali i ispitivanje, u kontekstu ovdašnjih prilika, ključnih motiva i problema kojima se drama bavi.

Ovo čitanje Otela karakteriše radikalan pristup Šekspirovom jeziku i stilu, što je možda i najočiglednija intervencija na tekstu. Željeli smo da istražimo na koji način i u kojoj mjeri transformacija jezika i “prevođenje” u savremeni govor može uticati ne samo na izvorni Šekspirov rukopis, već i na pitanja koje drama nudi. Jezik je, tako, postao ogoljen, direktan i lišen poetičnosti, čime su akcentovane i naglašene, i danas, aktuelne teme. Ipak, u određenoj mjeri, poetičnost je zadržana samo u Otelovom načinu govora, što je još jedna njegova distinkcija, detalj koji ovaj lik izdvaja od ostalih. Takođe, potezom da bosanski i makedonski glumci igraju uloge svako na svom maternjem jeziku, dodatno se razvija poigravanje govorom, te pitanje komunikacije i međusobnog razumijevanja.

Jago u ovoj predstavi nije oličenje zla, već čovjek sa slabostima, nesrećan i nesiguran, možda i nesvjestan  da će jedna smicalica i pakost, koju čini iz osvete, pokrenuti lanac krvavih, tragičnih događaja. U tom smislu, nismo željeli ni samog Otela da oslobodimo krivice i odgovornosti za ubistvo, niti prikažemo njegova djela i ponašanje isključivo kao posljedicu Jagovih spletki i laži. Kroz priču o ljubomori i strahu od prevare, problematizuje se odnos prema ženama koji prepoznajemo i u današnjem, tradicionalnom patrijarhalnom društvu.

Tamara Baračkov