BLUES O SLOBODI ILI KAKO JE PROPAO ROCK 'N' ROLL

Nakon više nego uspješne i festivalski nagrađivane saradnje sa dramaturškim timom (Bojana Vidosavljević i Adnan Lugonić), u scenskoj sinergiji sa rediteljicom Selmom Spahić (Skupština, Tajna džema od malina, Kokoš), te svog dramskog prvenca u sarajevskom pentagramu Na rubu svemira, Dario Bevanda je, evo, na sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica dočekao i scensko uprizorenje svog cjelovečernjeg dramskog teksta Ružičasti mjesec.

BNP Zenica – treba li na to podsjećati – ovim repertoarskim potezom potvrđuje kontinuitet i dosljednost svoje kućne politike/poetike koja je, prije svega, fokusirana na savremeni bh. i ini dramski tekst, bilo da je riječ o tematskom ili, pak, formalnom oblikovanju teksta i strukture narativa.

Upravo se na ovakvom određenju „savremenosti“ dramskog teksta i zasniva scenska potentnost Bevandinog komada, koja nije samo u tematsko-motivskoj ravni teksta (likovi Pink Moon-a –omreženi gvozdenom kauzalnošću fatalnog „realizma“ globalizacije kao prirodne činjenice – iskušavaju bolni epohalni egzercir tranzicijske „istine“ kapitalističke „normalizacije“ regiona), nego i na dramaturško-oblikotvornoj ravni koja, opet, svojom žanrovsko-stilskom slojevitošću (od realističkog prosedea do teatralizacije i stilizacije), daje vrlo inspirativan i intrigantan „materijal“ za rediteljsko-glumačka čitanja.

Smještajući svoje likove u scenski prostor koji bismo, čini se, mogli vrlo precizno odrediti Šejkinom sintagmom/naslovom „grad-đubrište-zamak“, što znakovito predmnijeva, naslućuje pred/post apokaliptično stanje duše, egzistencijalno-antropološko „smetljište“ distopijske budućnosti, Bevanda – kroz rafinirano dramsko tkanje porodično-generacijske priče – otvara, zapravo, i pitanje o „putevima slobode“. (Umrijet ću slobodan, pjeva u „otvarajućoj“, uvertirnoj pjesmi Muha, jedan od četiri lika ove – sa ironijskim otklonom , dakako – „postdramske rock opere“).

Osim narečenog Muhameda Pale Muhe koji – u svojoj egzistencijalnoj neukorijenjenosti, generacijskoj iščašenosti iz zgloba vremena, mijenja različite studije, nastojeći, pri tom, u svojevrsnom romantiziranju umjetnosti kao posljednjim bastionom slobode pred sveprožimajućim cinizmom neoliberalanog kapitalizma, da bezuspješno svira i u brojnim anonimnim rock bendovima, da piše prozu, da napravi niskobudžetni film – piše rock operu koja je nevjerovatni pop-kulturni i žanrovski melange, na sceni zatičemo i lik Petra Marića Mare – neostvarenog rock muzičara, sa „rupama u pamćenju“ od dugogodišnjeg konzumiranja svega-i-svačega, koji je potpuno uvjeren u istinitost svojih konfabulacija kroz koje se, prije svega, gradi slika idilične prošlosti – čije se golo preživljavanje svodi na prodaju CD-ova i ploča generacijskim ispisnicima i koji pokušava da ispliva iz emotivnih haosa raznih vrsta koje (ne)namjerno pravi svima oko sebe, sebi ponajviše.

Kao svojevrstan kontrapunkt ovim likovima (ali, nota bene, nipošto u pojednostavljenoj crno-bijeloj binarnoj opoziciji!) stoji Muhin stariji brat Abdulah Palo Brada koji, posve oportuno vremenu, pragmatično, po svaku cijenu, nastoji da se ubaci u tranzicijski voz u kojem će Boss košulja i za njega biti uobičajeni statusni dress code.

Napokon, kao ključni aktant ove drame, na sceni se pojavljuje lik Barbare Marić, kćerke Petrove, apsolventice FDU, koja će kroz kratku posjetu ocu – snimajući dokumentarni materijal za svoju diplomsku postdramsku predstavu radnog naslova Porodični portret. Hronika raspada prosječne porodice kasnog socijalizma – doći ne samo do zaključka da je njena priča o disfunkcionalnoj porodici zapravo priča o „generaciji u potrazi za nečim“, nego i do bolne, traumatične spoznaje o nefikcijskoj istini postdramskog teatra.

U jednu riječ, dakle, Dario Bevanda – u ovom rezigniranom epitafu za snove i iluzije – gradi likove duboko nezadovoljnih i usamljenih ljudi kojima život curi kroz prste. Ispod maski, oskudnih dijaloga, vidno tinjaju potiskivane, prigušene emocije, dopuštajući da naslutimo neiskazivo – bolnu svijest o sopstvenoj unutrašnjoj pustinji, pokidanim vezama, ali i nježnoj, čežnjivoj potrebi za Bližnjim. Jer, jednostavno, levinasovski rečeno, nema slobode bez saodnosa, bez blizine i pokušaja razumijevanja drugog.

Nedžad Fejzić

SONGOM DO KATARZE

"Rock - opera - nešto kao The Wall. Antiutopijska priča epskih proporcija smještena unutar kafkijanskog sistema koji melje ostatke ljudskog roda, s elementima psihodeličnog westerna, trash - horrora, space - opere i gomilom pop - kulturnih referenci. Vrijeme i mjesto radnje - bliska budućnost, postapokaliptična i apokaliptična zemlja. Nakon Trećeg svjetskog rata i razorne epidemije kanibalističkog virusa tajnovita Korporacija ovladava svijetom....lagodan život imaju samo oni koji rade za Korporaciju, ostali žive u bijedi. Devastiranim gradovima haraju motorističke bande, a zbog klimatskih promjena kiša ne prestaje padati. This is the way the world ends. "Iz tog u dahu izrečenog monologa odličnog Zlatana Školića, na samom početku, saznajemo gotovo sve ono bitno za predstavu "Pink Moon" autora Daria Bevande, što je u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, sredinom siječnja, praizvedena u režiji Saše Peševskog. Zamišljena je, dakle, kao hibridna kazališna forma, kao rock - opera, njenim venama proteći će mnoge aluzije, asocijacije i reference popularne kulture, filma i glazbe, prije svega. Mnogo toga je manje ili više prepoznatljivo: "Ratovi zvijezda" i njihovi junaci i anti - junaci, snaga sile tamne strane i džedaja, smionih boraca za slobodu i pravdu, poetika Tarantina i "Pulp Fiction", apokaliptičan svijet kafkijanskog sazvučja u kojem se bori Mad Max, rock - opera "Thommy" - moćan je to, uzbudljiv i potresan koloplet duhovitih scenskih rješenja, redateljskih postupaka, glumačkih kreacija sadržanih u dva paralelna toka kojima se kreće predstava. Na prvoj razini riječ je o skupini mladih, ili više ne tako mladih ljudi, pratimo njihov život, snove, patnju, sreću i bol, tada je to, kako sam redatelj kaže: "...lična drama u kojoj likovi kroz sukobe dolaze do katarze, a svatko od njih pokušava se osloboditi sopstvenih okova". Istodobno teče i drugi tok, priprema za originalnu rock - operu, doradjuju se i dopisuju scene i prizori, dodaju nova lica, u njoj bi se trebali pojaviti ti isti mladi ljudi, biti će to njihov veliki iskorak u svijet teatra, umjetnosti, snovidjenja i iluzije kojim će iskočiti iz sumorne svakidašnjice i osvojiti neke nove prostore i slobode. No, želje i snovi su jedno, surova stvarnost sasvim nešto drugo, rasplet će sve njih odvesti do nekih potpuno novih spoznaja i svjetova, da bi, možda pročišćeni, prošavši kroz pad uzdigli se do otkrovenja, što i jeste, kako autori "Pink Moona" indirektno napominju, autohtono značenje riječi apokalipsa, na kojoj se, nedvojbeno, predstava temelji.

Dario Bevanda u kazališnom miljeu prepoznat je i potvrdjen kao dramaturg, odigran mu je i dramski prvijenac u sklopu sarajevskog pentagrama "Na rubu svemira", a ovo je prvi njegov cjelovečernji dramski tekst, prvi samostalni izlazak na pozornicu. Saša Peševski / 1984. / prvi put se predstavio u duetu sa dramskim piscem Borisom Lalićem u izvrsnom kazališnom projektu "Mirna Bosna", njegov "Pink Moon" važan je korak dalje u istraživanju redateljske prakse i obogaćivanju, gotovo ukrašavanju njegova redateljskog rukopisa. 

Predstava je prepuna tih malih, duhovitih i vrlo precizno iznijansiranih scenskih rješenja, prizora koji dopunjuju ponekad aforistične replike junaka, ali i podvlače ono bitno i važno što Bevanda želi reći u svom komadu. "Ako nečeg nema više ne mora značiti da je propalo" gotovo da zvuči kao moto po kojem se odvijaju životi junaka drame, poput krijesnice u ljetnoj noći zaiskri misao: "...znaš da si star kada svjećice na torti koštaju više nego sama torta", neugodno vas pogodi rečenica:"...stvarni život nije pretjerano napet, pogotovo ne ovdje. "Posebna priča su songovi, pet ih je ključnih, svako od likova u zamišljenoj rock - operi nosi jedan od njih, jedan pripada imaginarnom indijanskom plemenu koje se spominje u kontekstu tog dijela predstave, svi su oni zgusnuti i koncizni portreti tih likova, ali i njihove male ispovijesti, rekapitulacije životnih istina i zabluda kojima su se u životu vodili. Čuti ćemo i zanimljive opaske o teatru samom, posebno postdramskom, o dokumentarnom u umjetnosti, nezaobilazan je i kratki opis ratnih zbivanja: "...nije trebalo dugo da počne pravi rat. Veliko trežnjenje u kojem ćemo se podijeliti na neka druga plemena, nakon što je konjica sa zakašnjenjem došla da prekine klanje. Zakopali smo ratne sjekire, nas preživjele drže odvojeno, zaključane u rezervatima gdje nas kljukaju nekim novim drogama, antidepresivima, sedativima...”Zvuči dosta poznato, zar ne?

"Pink Moon", naravno, počiva na glumcima, njihova energija, zanos, polet i draž kojom igraju nose predstavu. Zlatan Školjić, kao i svi u dvostrukoj ulozi, on je Muhamed Muha Palo, neumorni tragač za novim projektima od kojih niti jedan ne uspijeva ali i gitarist Johnny u rock - operi koja bi trebala biti njegovo krunsko djelo, sjajan je u improvizacija, temeljit i staložen u razradi oba lika, Adis Mehanović je Petar Marić Mara, stari rokeraš i droger, sada već na rubu života, muče ga "krateri u pamćenju" od svega onog što je isprobao u životu, impresivna rola koja se ne zaboravlja, Dina Mušanović igra Barbaru Marić, njegovu kći, odraslu sa majkom, čežnjivu i ranjivu, studenticu Filmske akademije, koja takodjer, kao i svi likovi, puno toga krije o sebi ali i u sebi i čini to glumački snažno i uvjerljivo, najzad Benjamin Bajramović, u roli starijeg brata Muhinog, on je Abdulah Palo Brada, pragmatičan i čvrsto na zemlji, sklon kompromisu u zadovoljenju vlastitih potreba i želja, ali zato ništa zadovoljniji, njegova igra to svjedoči svakoga trenutka - četvorka je to koja će se, u ovoj važnoj predstavi, koja će vas možda, na trenutke podsjetiti na kazališne projekte Andraša Urbana, itekako pamtiti. 

Mladen Bičanić