RIJEČ PISCA
Sedam strahova je roman koji mi već petnaestak godina ne dozvoljava da ga napustim. Stalno me vraća sebi. Nisam to očekivao kada sam ga pisao. Doživljavao sam ga kao intimni prostor slobode, gdje je sve moguće i sve dozvoljeno. Bilo je to sigurno mjesto u kojem je iskrenost imperativ, gdje nema kompromisa i ne postoje neugodna pitanja. Dok sam tamo boravio, nisam razmišljao o kritičarima, izdavačkim kućama pa čak ni o čitateljima i čitateljicama. Tek kada je došao dan da rukopis napusti folder i postane knjiga, počeo sam strepiti za njega. Ali, više mu nisam mogao pomoći... Mogao sam se samo nadati da će sresti dobronamjerne ljude.
...
S punim povjerenjem predao sam roman Selmi Spahić i Emini Omerović da ga adaptiraju za teatar. S njima sam sarađivao na adaptaciji knjige Moja Fabrika za teatar i tada su one tekst značajno nadgradile i poboljšale, dale mu perspektive koje sam ja iz različitih razloga previdio. Zbog toga sam mogao biti siguran da će s jednakom pažnjom pristupiti i ovom rukopisu. Također, zanimalo me je i njihovo čitalačko iskustvo, način na koji će odgovoriti na pitanja koja sam otvorio u romanu. Moje prisustvo samo bi im smetalo. Na taj način, roman je sreo dobronamjerne ljude kakve sam mu poželio, čitateljice koje su prepoznale sve njegove nijanse.
Svijet Sedam strahova pun je zamki koje bezuspješno pokušavaju izbjeći njegovi likovi. U njemu ljudi preko noći postaju nevidljivi, a duhovi se nenadano pokazuju i uspravljaju. Tamo je teško uočiti šta je stvarnost a šta košmar, granice se ruše i pukotine proždiru zidove sve dok ne shvatimo da više nije ni važno na kojoj smo strani, jer su posljedice iste. Njih dvije su se s lakoćom kretale kroz taj svijet i ono što vidimo na sceni zaista je svijet Sedam strahova, “gdje usamljenost stvarnost dovodi do fermentacije, do gubljenja oblika, granica, figura i boja”, kako je to uočio dobri Bruno Schulz. Kada izvrstan glumački ansambl uvede likove iz romana među nas, vidimo da su nam neki od njih sasvim poznati, bliži nego što smo mislili. Tada padne i posljednja granica, ona između glumaca i publike, igre i zbilje. Pozorišni mrak postaje samo mrak.
...
Moram posebno naglasiti da sam zahvalan svim uposlenicama i uposlenicima BNP-a Zenica zato što su omogućili “prostor slobode” u kojem se može, bez kompromisa, glasno i jasno ukazati na sramne momente naše istorije.
Ti momenti neće nestati, niti će ih naša šutnja umanjiti. Ali, šutnja može nauditi nama. Ako odustanemo od podsjećanja, od suočavanja, to znači da smo se pomirili sa zločinom, da pristajemo na njega i da nemamo ništa protiv mogućnosti njegovih novih manifestacija. Također, to znači da je zamka koju su nam postavila braća Pegaz u potpunosti uspjela. To bi bilo strašnije od svih sedam strahova koje nosimo. Ako smo ljudska bića, naravno.
Selvedin Avdić
RIJEČ DRAMATURGINJE PREDSTAVE
Čitanje romana „Sedam strahova“ autora Selvedina Avdića prije svega je istinsko iskustvo koje s čitateljima/icama ostaje još dugo. Osjećaj koji nas prati nakon pročitanog romana sličan je onome kada se probudimo nakon intezivnog sna čiji svijet nam je nejasan, ali i neizmjerno primamljiv. Potom provodimo dane, pokušavajući protumačiti znakove vlastite podsvijesti i uvezati ih u cjelinu koja će imati neki smisao. Na jednak način, pisac Selvedin Avdić prepliće paralelne stvarnosti, te se poigrava s pojmovima vremena i prostora. Vrlo promišljeno izostavlja objašnjenja i kreira svijet koji obiluje detaljima i nijansama, začudnim slučajnostima, mjestima na kojima nismo sigurni šta je istina, a šta ne... Ne samo da smo potpuno uvučeni u stvarnost likova, već imamo osjećaj da smo i mi sami upisani u roman, kao da su likovi svjesni naše prisutnosti, kao da čekaju da i mi nešto kažemo ili učinimo...
Na ekipi predstave je bila ogromna odgovornost da ovakvo čitateljsko iskustvo pretvorimo u teatarsko, u kojem će publika na jednak način biti uvučena u atmosferu ovog pomjerenog trilera s elementima fantastičnog. Kao i romanu, Besim, glavni junak predstave vremenom gubi osjećaj za vlastitu stvarnost koja se polako raspada, otkrivajući neku novu, koju nastanjuju druga bića i u kojoj vrijeme i prostor imaju vlastitu logiku. Stvarnost u kojoj je sve moguće. „Dok ovo pišem ne znam šta se još može desiti. Znam da ja nisam glavni junak ove priče, njen sveznajući pripovjedač. Takav tek treba doći...“, riječi su koje odzvanjaju pri kraju romana. Svijet Selvedina Avdića, između ostalog, kritičari opisuju kao svijet koji slijedi „sopstvenu night-mare logiku života u poslijeratnoj Bosni.“
Zaista, već skoro trideset godina živimo noćnu moru u kojoj smo paralizirani strahovima koji, kao i u romanu, imaju različite oblike, težine, brzine, naravi i namjere... Živimo u svijetu džina, prikaza i duhova, koji izviru iz kolektivne traume s kojom se nikada nismo suočili. Živimo u društvu u kojem nema mjesta za pitanja; dapače bojimo ih se postavljati. Upravo će pitanje „Gdje je Aleksa?“ trgnuti našeg glavnog junaka iz njegove ustajale svakodnevnice. Tragajući za Aleksom, Besim će biti primoran da se suoči s vlastitom krivicom, ali i onom kolektivnom – krivicom svoga grada. I sam priznaje da je pravi heroj modernog doba – kukavan, egoističan, patetičan... Čitav život je bježao od odgovornosti, bilo da je riječ o rodbinskim okupljanjima, plaćanju računa ili donošenja odluke o svakodnevnoj kupovini namirnica... Od osobe koja je promatrala život sa strane, Besim postaje glavni junak koji mora riješiti misteriju, kako bi ponovo vratio svoj život u ravnotežu. Dok sjedimo skriveni u mraku i promatramo Besima kako se suočava sa strahovima i avetima koji izviru iz naizgled pokrivenih pukotina našeg društva, shvaćamo da ovo nije priča o krivici, već o hrabrosti i odgovornosti svakog od nas kao pojedinca.
Emina Omerović