Gospodin Ble ili O usponu i padu kapitalističkog sna

Roman Sikora piše kombinaciju srednjovjekovnog moraliteta (gdje je Everyman savremeni kapitalistički entuzijast) i brechtovskog poučnog komada (u kom pokazuje društvene mehanizme koji oblikuju sudbinu svakog pojedinca). Pri tome stvara autentičan jezik likova, zapis savremene krize verbalnog i izražajne disfunkcije u medijalnom svijetu. Cijela stvar je prepuna komičnih elemenata i potencijalno ogromne igrivosti i teatralnosti. Prava dramska poslastica, s kakvom se – nažalost – ne susrećemo tako često u ovom dobu postdramskog, vladavine adaptacije, dokumenta i glumačke improvizacije.

Glavni lik i narator istovremeno (izuzetno zahtjevna uloga koju sjajno tumači Nusmir Muharemović) Gospodin B. je ogroman poklonik kapitalizma. Toliko gorljiv da i kad izgubi sve, vlasništvo i bankarsku karijeru i završi kao beskućnik ispod mosta drži drugim beskućnicima seminare o osnovnim stubovima kapitalizma. Tako je velika njegova vjera u, „homo fabera“ i tržišnu utakmicu da počinje funkcionisati kao luda, naivac kog varaju sitni prevaranti. Njegov konačni pad – situacija u kojoj s razbijenom glavom i slomljenom nogom umire tri dana na ulici pred očima ravnodušnog društva – samo je krajnja konsekvenca tržišne utakmice u kojoj je izgubio.

Vrijedi napomenuti da se taj događaj – umiranje beskućnika na ulici u centru Praga uz potpunu ravnodušnost okoline i nedostatak bilo kakve pomoći – stvarno dogodio i dao autoru impuls da napiše ovaj dramski tekst. Taj je anonimni nesretnik po svoj prilici bio ukrajinski imigrant. Međutim, Sikora je dramski pisac mnogo šireg dometa i općenitijeg pogleda od ove pojedinačne epizode. Razvivši priču u pripovijest o padu na dno života jednog običnog bankarskog službenika, koji je zbog zdravstvenih problema ispao iz kolosijeka života kapitalističkog građanina, on i tu šokantnu sliku društvene otuđenosti tumači, brehtovski razlaže i stavlja u precizan socijalno-politički kontekst.

Moguće je u Bosni i Hercegovini danas tvrditi da mi ne živimo u ovako razvijenom obliku liberalnog kapitalizma i da naše društvo nije toliko surovo i otuđeno. Ali život u ovakvom sistemu je buduća neminovnost. Zar nisu sva obećanja lijepe budućnosti naših političara puna vjere u blagodeti liberalnog kapitalizma? Zar ne postoji – makar i ne uvijek do kraja osviješten – društveni konsenzus o kapitalizmu kao „najboljem od svih sistema“?

I, ako nismo svi mi danas gospodin B., bićemo sutra.

I da – čuvajte koljena!

Tanja Miletić-Oručević

O padu i usponu gospodina B.

Autor dramskog teksta Tri dana, Roman Sikora, sam je tekst žanrovski determinirao kao crnu komediju, ali je proces postizanja komičkog efekta dosta složen, a humor je često korišten kako bi se sam lik, ali i publika, „odmakli“ od – u suštini – teške, realne i tragične sudbine glavnog lika.

Priča „prati“ Gospodina B., koji, u veoma kratkom vremenskom periodu, od uspješnog bankara postaje beskućnik i umire na ulici, sam, bez ičije pomoći. Lik nam, već u uvodu, kaže da je mrtav, a u nastavku pratimo rekapitualaciju njegovog „uspješnog” života.

Ovakav princip dedramatizacije, dakle: retrospekcija i najave onoga što ćemo gledati, dramaturški je model koji je često koristio Bertolt Brecht u svojim komadima. Upotreba takvog modela kod publike proizvodi manje emocionalne involviranosti u samu priču i teže poistovjećivanje sa glavnim likom. Upravo to i jeste cilj u ovoj predstavi: ne saosjećati sa Gospodinom B., nego se istinski zapitati kakav je to svijet iz kojeg on dolazi, čiji je on proizvod, posljedica čega je takva njegova sudbina.

Pisac „razvija“ sliku kapitalističkog društva, jednog okrutnog sistema, gdje čovjek, dok je dio tog velikog i snažnog “pogona koji se neprestano okreće” i proizvodi novac, ima i može sve. Međutim, ako samo nakratko „ispadne iz mehanizma” biva bačen na marginu društva.

U ovoj predstavi nastojali smo ispričati priču čovjeka čiji je identitet sveden tek na simboličnu odrednicu u vidu jednog slova, slova „B“. Problem se usložnjava, jer čovjek, i nakon što je odbačen od strane kapitalističkog društva, i dalje svim srcem vjeruje u taj poredak, čak i nakon smrti. Ali Gospodin B. kroz sve svoje nedaće zadržava smiješnu i simpatičnu, u određenoj mjeri inspirirajuću dozu optimizma, kakvu može imati samo čovjek koji je nekada imao sve i osjetio lijepu stranu života.

Autor na kraju plasira šaljiv komentar: da je kraj ovog komada zapravo bez naravoučenija, aludirajući tako na srednjovjekovne moralitete čiji je glavni lik na kraju morao doživjeti duhovnu preobrazbu i shvatiti svoje greške u ovozemaljskom životu. Gospodin B. ne samo da ne uviđa svoje greške, nego dobiva priliku da nastavi živjeti na isti način, samo u paklu. Time nas pisac, također, stavlja pred pitanje, da li je kapitalizam zapravo pakao na zemlji? Jesu li banke produžena ruka đavola, s kime mi zapravo potpisujemo ugovore?

Nedžma Čizmo