Život je prekratak za ta sranja

Predstava Ukulele jam nastala je prema istoimenom romanu autora Alena Meškovića, a govori „o ratu, izbjegličkim danima i rock'n'rollu.“ Glavni junak, tinejdžer Miki, neizmjerno se radovao ljetu 1992. kada će konačno napuniti petnaest godina, početi izlaziti u grad, prvi put se poljubiti, a njegov brat Neno konačno će se vratiti sa studija u Sarajevu. Međutim tog ljeta '92, Neno je odveden u logor, a Miki zajedno sa svojim roditeljima završava u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj. U iduće dvije godine, Miki sanja o danu kada će se vratiti njegov najveći junak kojem će ispričati sve što je propustio u Mikijevom životu: prvi poljubac, prvo pijanstvo, nove prijatelje, nove kazete, prave pravcate Converse Starke i ono najvažnije večernje izlaske u rock klub Ukulele.

Ukulele jam je priča o odrastanju i formiranju identiteta u periodu devedesetih kada je jedini važan identitet bio onaj nacionalni. Tada je bilo najvažnije tko kako govori, tko se kako zove i odakle dolazi. Prebrojavala su se krvna zrnca, a svakog tko je imao „miješanu krv“ gledalo se „krivo“. Nisu se slušale pjesme na ekavici i dominiralo je mišljenje da se ne možeš zvati Emir i slušati Metallicu. Podjela na „naše“ i „njihove“ je išla toliko daleko da su se i paštete dijelile na hrvatske i srpske. Veličali su se ratni zločnici i aplaudiralo se autorima koljačkih numera. Svo to vrijeme, izbjeglice su bile zarobljene u kampovima, daleko od svojih domova, i čekale što će reći oni „s vrha“. Opraštanja i odlasci su bili svakodnevica, jer su mnogi bježali na Zapad u nadi da će ostvariti osnovna ljudska prava. Bježeći od nacionalizma i pobješnjelog patriotizma, Miki utočište pronalazi u Ukuleleu, gdje pronalazi „svoje“; one koji slušaju kvalitetnu muziku, shvaćaju da je domovina širok pojam i znaju da je „život prekratak za ta sranja; da njega treba živjeti, a ne se zajebavat!“

Alen Mešković piše šarmantno i bez trunka patetike o traumi rata koja je obilježila čitavu jednu generaciju u njezinim formativnim godinama. Autor promišlja roman kroz kultne bendove koji su formirali Mikijev identitet. Predstava Ukulele Jam dramaturgijom koncerta prati Mikijevo sazrijevanje kroz glazbu, otpor zastrašujućoj buci rata i „neprobavljive količine patriotskih refrena“. Dramaturški okvir predstave čini povratak odraslog Mikija u Vešnju koji u njemu budi sjećanja na odrastanje ratnih devedestih. Iako je to sjećanje obilježeno gubicima i smrti, Miki odbija ostati zarobljen u mržnji. On se vraća ljubavi; prema muzici, jednoj Jeleni, tišini mora, Amaru, hibridnoj Kaći, svome bratu Mr. Nou... Za razliku od Mikija, mnogi njegovi vršnjaci, bez obzira na to kako se zovu, odabrali su put podjele, nacionalizma i mržnje zbog čega su se trideset godina kasnije stvari bitno promijenile. Danas nam je pak najvažnije ko kako govori, ko se kako zove i odakle dolazi. Prebrojavamo krvna zrnca, a svakoga ko ima „miješanu krv“ gledamo „krivo“. Smetaju nam pjesme na ekavici i ne mislimo da se možeš zvati Emir i slušati Metallicu. Podjela na „naše“ i „njihove“ ide toliko daleko da dijelimo čokoladice na hrvatske i srpske. Veličamo ratne zločince, a autorima koljačkih numera aplaudiramo na središnjem trgu glavnog grada. Sve to vrijeme izbjeglice, danas iz Sirije, a ne iz Dervente, zarobljene u kampovima, čekaju što će reći oni „s vrha“. Opraštanja i odlasci su naša svakodnevica jer mnogi bježe na Zapad u nadi da će ostvariti osnovna ljudska prava. Jedino, još uvijek nismo shvatili da je život prekratak za ta sranja.

Emina Omerović