RIJEČ AUTORICE...

Mara je glavna junakinja pripovijetke Ive Andrića – Mara milosnica, i ključni lik u mojoj drami ŽIVE. Od mene je naručeno da napišem tekst baziran na ovom djelu iz bosanskohercegovačke klasične književnosti, ali sa savremenim obratom. U Marinoj nesretnoj priči odmah su odjeknuli užasi muslimanki zaključanih u “kuće za silovanje” od strane srpskih vojnih snaga 1990-tih. U Adilinom liku ogleda se Marin život. Ovaj dualitet postoji uprkos vremenu i prostoru. Adila je zatočena u kuću od strane “čovjeka sa rasječenim okom”, srpskog vojnika. Dok ona trpi najgore muke, vrijeme se širi i transformiše, te ona ulazi u halucionegni trans u kojem zamišlja rijeku Miljacku kako buja i izlijeva se tako da potopi Sarajevo. Kako mi možemo kreirati tišinu u riječima kako bi žive mogle otključati svoju ljubav?

Aïcha Euzet

RIJEČ REDATELJA...

Mnogo je stvari koje se pričaju o ratu. Mnogo je riječi upotrijebljeno nažalost. Riječi nosioci lažne predodžbe. S jedne strane kao i s druge prisvojiti priču. Imaginarnu ili stvarnu. A ipak, patnja nema ničeg imaginarnog. A ipak, patnja jedne žene nema ničeg imaginarnog. Čak ni nevidljive rane nemaju ničeg imaginarnog.

Rat. Agresija. Genocid. Ratni zločin. Etničko čišćenje.

Svaka riječ težina u imaginaciji svijeta.

Vrijeme je da se šuti. Vrijeme je da se imenuje. Vrijeme je da se popravi. Vrijeme je da se sluša. Vrijeme je da se prepozna. Kako ustati? Kako se oporaviti? Kako živjeti?

(odlomak iz teksta ŽIVE, Aïcha Euzet)

Raditi na tekstu ŽIVE Aïche Euzet, znači prepoznati da je u ovom projektu jedna od najvažnijih feminističkih aktivnosti slušanje životnih priča bosanskih žena i dobiti njihove perspektive o njihovim pravima i željama. Mara i Adila su fiktivni likovi zasnovani na principu stvarnih žrtava sistemskih oblika nasilja u različitim historijskim kontekstima – u kontekstu Osmanskog carstva ili u kontekstu agresorskog rata na Bosnu i Hercegovinu. Ove priče su posljedica izrazite društveno-političke i vjerske tenzije koje nam pokazuju stvarne i otvorene rane u ženskim tijelima i u muškom karakteru. Namjera je, također, pokazati, ispitati i rastaviti arhetipski model maskuliniteta kao počinioca nasilja nad ženama, predlažući ideju da postoje uloge koje zaista treba prestati igrati na sceni i u životu. ŽIVE je predstava koja otvara prozor svjetla i sestrinstva tako da žene koje jesu žrtve nasilja mogu nastaviti živjeti podržavajući i brinući se jedne o drugima. Dubina duhovnosti, elastičnost nelinearnog vremena i uticaj tišine dozvoljavaju nam da čujemo glas živih i onih koje više nisu dio opipljivog svijeta tako da, u upečatljivom horu, mogu odjeknuti sloboda i nada.

Júlio Cerdeira