Na otvaranju 21. Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2022. imali smo priliku prisustvovati koprodukcijskoj predstavi Sarajevskog ratnog teatra, Makedonskog narodnog teatra i Peripetija Productions-a. Naziv same predstave jeste ''NEĆE BITI SMAK SVIJETA'', čiji je autor Adnan Lugonić, a redateljica Nina Nikolikj. U predstavi imamo tri lika, ulogu starije kćerke igra Dženana Džanić, mlađu sestru igra Darja Rizova i ulogu oca igra Saša Handžić.
Dirljiva priča o ocu i dvije karakterno potpuno drugačije kćerke, priča koja nam govori da razumijevanje između dva jezika jeste vrlo lahko ako postoji povezanost srcima. Naime, stariji čovjek živi sam sa svojom kćerkom koja se brine o njemu sama malo manje od deset godina. Naravno, nije sretna zbog toga i mrzi svoj život, toliko da je postala alkoholičarka. Iako je snalažljiva, vraćaju je sa sastanaka za posao jer je prestara. Krivi oca i govori da ga mrzi i želi da ga ubije ili ipak sebe, kako bi najlakše muke skratila. No, to sve ostaje na riječima a ona i dalje nastavlja brinuti o svom ocu, davati mu hranu, čistiti ga, slušati kada histeriše i smirivati ga. On je prije nekoliko godina, nakon što mu se žena ubila, dobio demenciju. S obzirom na to, da sam u porodici imala dementnu osobu, rekla bih da se autor dosta pozabavio samom bolešću prije nego je napravio tog lika i pohvalila bih uvjerljiv prikaz realnost jedne porodice u kojoj se nalazi dementna osoba. Osjećaj kao da je dijete, u jednom trenutku, miran i staložen a već u drugom razbacuje stvari i izgovara riječi koje su mu nekad u mladosti dosta značile, uz to najviše napada osobu koja se brine za njega. Također sam primijetila sam kako je pričao sa stolicom u jednom trenutku, misleći da tu neko sjedi, što je na neki način bilo simpatično i u isto vrijeme toliko dirljivo. Kada shvatimo da je on bolestan, razumijemo onda njegovo ponašanje i opravdavamo ali u isto vrijeme razumijemo i njegovu kćerku koja se sama o njemu brine. Maša, ta kćerka, ide na sastanak za posao a na scenu dolazi druga djevojka koju otac ne prepoznaje. Nina, starija kćerka, mu prosipa istinu u lice i govori da se majka ubila zbog njega jer joj je pravio probleme. Nina, koja je već doživjela smak svijeta, na neki način nema ljutnje u sebi više, već samo ogorčenost i težinu neku koju nosi na leđima. Trenutak sreće i spajanja porodice završava predstavu, no pitanje je da li je to “happy end” ili ipak ne? Primijetili smo da je u zadnjoj sceni donešeno osušeno drvo koje je malo prije toga otac pokušao zaliti, no ostalo je mrtvo. Svako od nas, gledatelja, nakon toga u glavi pravi “svoj kraj”. S obzirom na to da nam se prikazuju realni problemi svih porodica, realni sukobi, odlasci i dolasci, na neki način nam se i govori da bez obzira na to kakva je porodica, uvijek se njoj vraćamo. Na sreću ili na žalost, zavisi od situacije. Zajednički problemi i problemi individua su tako prikazani i povezani da nam u isto vrijeme pokazuju i to sve dublje uranjanje, koprcanje i gušenje ili pak izranjanje bez obzira na to koliko problema porodica ili individua ima. S jedne strane prikazuju sestru koja odustaje i koja se guši polahko, a sa druge strane sestru koja se sve vrijeme koprca i izranja iako je teško. Uz to, diže i svoju sestru i govori joj da je svako odgovoran za svoj život, tako da, hoće li biti smaka svijeta ovisi samo o nama. Nije bitno šta se dešava u cijelom svijetu, već je bitno da mi naše male svjetove čuvamo, zalivamo i njegujemo i tako ćemo biti sigurni da neće biti smak svijeta.
Hazić Harisa
''Neće biti smak svijeta'' je predstava autora Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj, nastala u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra, Makedonskog narodnog teatra i Peripetija Productions, koja je otvorila 21. Festival bosanskohercegovačke drame. Ova predstava je bila savršen izbor za početak festivala. Ostavlja izuzetan, nezaboravan dojam na gledaoce zahvaljući fenomenalnoj priči i vještinama glumačkog tima.
Predstava se temelji na intimnim sukobima i nerazumijevanjima dva, a poslije tri člana jedne porodice. Imamo tri različita, povezana lika, koji su veoma komplikovani i slojeviti. Otac, koji pati od demencije i konstantnih promjena raspoloženja. Mlađa kćerka, njegova njegovateljica, kod koje od samog početka predstave primijetimo kako pati i muči se sa teretom brige o ocu. Najveći, najbolniji sukobi počinju povratkom starije kćerke, Nine, koja je ih je napustila prije deset godina.
Ovo je kratki sadržaj predstave, u kojoj igraju Darja Rizova, Saša Handžić i Dženana Džanić. Glumačke vještine su iskorištene do potpunog savršenstva kojim prikazuju tužnu priču jedne porodice. Darja Rizova je fantastična u svojoj ulozi. Njen performans mlađe kćerke, Maše, će vas odvesti kroz turbulentu, emotivnu priču njenog lika.
Saša Handžić savršeno igra dementivnog oca sa agresivnim ispadima, pun kontradikcija, koji se ne sjeća dobrog dijela svog života, ali se sa vremena na vrijeme prisjeti nekih stvari koje se čine trivijalne, ali njegovom liku veoma važne.
Dženana Džanić glumi lik starije kćerke, Nine, koja je pokušala da ode i stvori za sebe bolji život, potpuna je suprotnost liku Maše.
Bitna karakteristika predstave je što se izvodi na makedonskom i bosanskom jeziku i pomaže nam da vidimo suprotnost u likovima. Darja energično, osjećajno ide kroz svoj dijalog na makedonskom, dok Dženana lagano odgovara na bosanskom.
Kroz predstavu se vuče ideja smaka svijeta, koji se predstavlja kao nepredvidiva opasnost, dok je pravi smak svijeta odavno se desio u njihovim životima. U predstavi možemo primijetiti i crni humor, koji nam nakratko odvlači pažnju, kao neka vrsta odmora ili olakšanja od ozbiljnosti situacije. Važan simbol koji se mora spomenuti je već odavno mrtva božićna jelka porodice, koju je otac u jednom trenutku pokušao da zalije, da joj vrati život. Njena simbolička uloga je veoma važna na kraju priče, jer ostavlja publiku da dođe do svoje vlastite interpretacije, daje nadu za mogućim sretnim krajem ove porodice. Od savršenog raspolaganja glumačkim sredstvima, kostimografije do zvuka, ova predstava je fenomenalno i nezaboravno iskustvo.
Sani Kapetanović
Makedonski naroden teatar, Skoplje, Sarajevski ratni teatar SARTR i Peripetija Production, Skoplje, predstavili su nam jednu jedinstvenu priču o balkanskim porodicama i individuama s ovih područja. Riječ je o predstavi koja nosi naziv „Neće biti smak svijeta“.
Predstava počinje sa bolesnim starcem u njegovim 60-tim godinama, riječ je o liku kojeg igra Saša Handžić, koji je ujedno i otac drugom liku, Maši. Nju igra Darja Rizova. Scena je smještena u jedan mali stan, gdje Maša pokušava da spremi svoj CV kako bi mogla da nađe posao i brine o svom ocu. Međutim sam lik starca je prikazan kao osoba koja boluje od demencije i blagog oblika šizofrenije. Jer kroz većinski dio ove predstave on doziva osobe koje su već odavno mrtve ili koje vidi kroz svoje iluzije.
Kasnije u predstavi vidimo kako Maša doživljava nervni slom, pa dolazi na razne homicidne i suicidne ideje. Pojavljuje se i treći lik kojeg igra Dženana Džanić. Riječ je o Nini, Mašinoj sestri. Ona se nakon desetak godina vraća kući, gdje zatiče oca u još gorem stanju. Konstantne svađe i prepiranja između Maše i Nine su prisutne kroz drugu polovinu predstave. Pokazuju nam realističnu sliku jedne od balkanskih porodica, a samim time svađa se vodi oko toga ko je upravu i ko je prošao više stvari kroz život.
Bilo kako bilo, ova predstava uprkos svim tužnim i depresivnim motivima ljudske psihe ima „happy end“. Iako je riječ o disfunkcionalnoj porodici bez jednog roditelja oni na kraju i dalje žele da uspiju kao “normalna i zdrava” porodica.
Ovo je jedan kraći osvrt na radnju ove predstave. Motiv čitave predstave kao što i sam pisac teksta kaže je „smak svijeta“. Zašto smak svijeta? Riječ nije o uništenju planete i slično, riječ je o samim individuama koje prolaze krizni period svog života gdje se na kraju i sami oni okreću porodici ma kakva god ona bila. Motiv ovog teatralnog djela jeste “smak mikro svjetova”. Smak svijeta koji se dešava u nama samima, to je ustvari kako bi većina ljudi zaključila, jedno stanje uma koje je povezano sa paranoidnim i depresivnim epizodama.
Ova drama kroz minimalan broj glumaca jako dobro opisuje stanje uma većine ljudi kako na Balkanu tako i u svijetu. Sama kompozicija drame je jedinstvena zbog samog jezika. Izvodi se na dva različita jezika uporedo, bosanski i makedonski. Iako nije bio uključen prijevod predstava je bila iznimno razumljiva, najviše zbog sličnosti mentaliteta makedonskog i bosanskog naroda. Kroz lik Maše najbolje smo mogli da razumijemo emocionalni naboj čitave drame. Naročito je taj naboj upečatljiv radi makedonskog jezika koji se dosta strukturalno razlikuje od bosanskog i pri samom izgovaranju je brži. Kulturalne razlike naravno da su slabo uočljive među glumcima, jer su dosta dobro ušli u samu srž svojih likova.
Kao što sam već spomenuo sama drama završava sretnim krajem, te stoga sam naslov „Neće biti smak svijeta“ bi mogli povezat sa završnim dijelom predstave. Također, jako lijep detalj koji se nalazi isto na kraju predstave je mrtvo, osušeno drvo. Ono je simbol boli i patnje likova, ali ipak na kraju likovi ukrašavaju drvo origami figurama. Ovaj sam čin nam govori da origami, koji je ručno rađen oblik od papira, može da ukrasi takvo mrtvo drvo. Možemo povezati origami sa ljudskim djelima u životu, a drvo sa samim životom. Uprkos silnim ukrasima drvo nije moglo biti ukrašeno, a tako ne može ni naš život. Svi mi u sebi nosimo jednu incijalnu kapsulu koja može sama da nas dovede do sopstvenog smaka svijeta, do rušenja naših ličnih svjetova i ubije nas do te mjere da se osušimo baš kao drvo.
Adin Kadrić
Razlika između prošlosti, onoga što se stvarno dogodilo, i percepcije te stvarnosti, načina na koji mi doživljavamo tu prošlost, ogleda se kroz razne aspekte. Fenomen sjećanja potkrijepljen psihološkim realizmom stvara iskrivljena sjećanja. Pitanje sjećanja nije samo pitanje ličnog odnosa prema prošlosti. To je pitanje našeg odnosa prema drugima. Temelj na kojem je izgrađena naša ličnost jeste porodica. Porodica kao osnova, budi u nama one trunke nade, a svijest o samom sebi kroz porodicu nas zauvijek prati.
Predstava „Neće biti smak svijeta“, izvedena je 4.6.2022. u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, u sklopu XXI festivala bosanskohercegovačke drame. Jezik srca, kao osnovni pokretač naših osjećaja, vodi bitnu ulogu i daje posebna obilježja ove drame. Adnan Lugonić napisao je dramski komad, koji stravstveno oživljava kroz emocije, te iznosi jasnu sliku porodice isprepletenu sa realnošću koja svakog pojedinca dovodi do razmišljanja o svom vlastitom životu Otac koji se bori sa demencijom, prikazuje nam jedan specifičan zadatak borbe sa psihom. Prosječan Jugosloven prolazeći vanjske tranzicije prolazi i unurašnje pokušavajući se uklopiti u fenomen sjećanja. Sveprisutne različite perspektive sjećanja navode na teške poduhvate, koje trpi kčerka Maša, koju tumači Darja Rizova. Zašto je Maša morala svoj život posvetiti ocu? Zašto je uz njega bez obzira na sve posljedice koje trpi, i svijesti da gubi svoj život, zbog njega? Idući u središte ovih pitanja, dotaknemo li se emocionalne unutrašnjosti te vrlo jake osobnosti, uvidjet ćemo krhkost i slabost prema ocu, kao jedinom osloncu. Usamljenost i neimaština ljude vode ka porocima, te se problemi gomilaju. Iznenadni dolazak njene sestre, čiju ulogu tumači Dženana Džanić, predstavlja prasak emocija. Na jednoj strani je pretpostavka da možda ipak nije sve izgubljeno, možda njen život ipak neće biti povrat u svijet koji nema smisla iznova, dok je na drugoj strani zanimljiv i neprekidan tok sjećanja na bol i tugu, koju je Maša bila prinuđena sama prolaziti, dok njene sestre nije bilo. Na odličan način Nina je iznijela ulogu sestre. Smirenost i ljubav, iskazana je kroz šutnju, šutnju koja je sveprisutna. Zrelost starije sestre iznimno je dobro izražena kroz razumjevanje mlađe sestre, bez potrebe da i ona izrazi svoju bol. Život koji je pun padova, ne može očekivati uspon. Maša je mrzila oca, ali bi prije ubila sebe. Emocionalna povezanost igra važnu ulogu. Mržnju s jedne strane, nadvladala je ljubav s druge. Spremala se za posao, koji je željela za oca i sebe, a ne samo za sebe. Maša je “simbol” pesimizma života u vidu mlade djevojke koja nema izlaza, ali ujedno i prikaz snage i borbe, za oca. Sjećanje na djetinjstvo dovodi u vezu sa sobom, ali zašto sjećanje samo određenih dijelova ? Svijest o samom sebi kroz porodicu nas zauvijek prati. Ali zašto se Nina pojavila nakon deset godina? Da sve uništi i stvara dodatnu bol? Njen dolazak je iskrivio jasnu liniju koja vodi u propast života . Ali ona zna šta će reći i ne pada u lažnu patetiku obiteljske drame. Nada, kao osnovni motiv ove drame prikazana je sveobuhvatno uz crni humor koji je često prenaglašen, predstavljajući pokušaj izbavljanja iz crne rupe bez dna u kojoj se život nalazi. Trenutak istine pokrenuo je razne emocije. Strašan prikaz istine Nininog života, i bolne godine u zatvoru, za nju su bile samo broj, jer je imala nadu. Nadu koja je bila vođena osjećajima prema sestri, nadu da će možda opet vidjeti svoga sina, koji je otet od nje. Jasno je prikazan odnos između dvije sestre, koji može dovesti do toga da smak svijeta ne bude. “Smakovi malih svjetova” unutar porodice su oni sa kojima se sami borimo, a uz porodicu nismo sami u toj borbi. Vjera i nada za život su ti koji nas vode naprijed. Zanimljiv prikaz osušenog drveta možemo poistovijetiti sa likom oca, koji živi, ali nije živ. Apsurd unutar komada, scenski je prikazan kroz pokušaj zalijevanja osušenog drveta. Jedna osoba, kao pojedinac, ništa nije mogla učiniti za leš od drveta, ali porodica kao temelj, daje nadu osušenom drvetu. Temelji u vidu raznobojnih ukrasa daju život, beživotnom drvetu. Na isti način porodica daje temelj za bolje sutra ocu sa psihičkim poremećajem.
„Happy end“ je trenutak u kojem likovi pomisle da mogu dalje. Oni takvi kakvi jesu uspijevaju pobijediti. Ovo je predstava koja je probudila nadu, osjećaje, i podigla svijest o životu.
Alema Valentić
U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, u subotu 04. juna, s početkom u 19:40h, odigrana je predstava „Neće biti smak svijeta“ autora Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj, nastala u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom, Makedonskim narodnim teatrom i Peripetija Productions. Odigrana je kao prva predstava u okviru 21. Festivala bosanskohercegovačke drame. Kao prva predstava na festivalu tako širokog obima, podrazumijeva se da ona treba ostaviti značajan utisak na publiku i otvoriti festival na spektakularan način, što je svakako postignuto, posebno zahvaljujući tročlanom glumačkom timui njihovim vještinama.
Predstava se temelji na interpersonalnim sukobima i nesuglasicama između dva, a kasnijetri člana jedne porodice. Dobijanjem tri izuzetno različita, ali bez obzira na to snažno povezana lika,dobijamo slojevite likove satkane od složenih emotivnih dimenzija koji su iznimno kompleksni ihaotični, održavajući turbulentnu atmosferu porodice od početka do kraja. Za oca, koji imademenciju i koji konstantno prolazi kroz apsurdne i veoma agresivne promjene raspoloženja, sebrine njegova kćerka, koja je od samog početka očigledno nesretna, te nije teško uočiti da krijeneke unutrašnje demone. Da li je to teret brige o dementnom ocu ili pak nešto više saznajemo dokgledamo priču kako se razvija i raspliće, pogotovo pri pojavi treće kćerke. Nije teško uočiti da suotac i kćerke duhovno slomljeni i ranjeni, te da ustvari svako od likova doživljava svoj sopstvenismak svijeta.
To bi bio kratki sadržaj predstave, u kojoj tri navedene uloge izvanredno igraju Darja Rizova, Saša Handžić i Dženana Džanić. Glumci su u ovoj predstavi u svojoj punoj formi, dok gledamo kako se njihovi svjetovi razotkrivaju i razbijaju. Kod svakog od likova ćemo svjedočiti nekoj vrsti emotivnog sloma, koje su glumci tako sjajno odigrali da je nemoguće ne naježiti se na tako strašan i tragičan, ali opet tako lijep i istinit prizor.
Bez obzira da li se radi o sijamskoj povezanosti oca i mlađe kćerke, povezanosti dvije dugo razdvojene sestre ili o ocu i kćeri koji su u potpunosti otuđeni jedno od drugog, glumci su iskoristili sve svoje vještine i glumačka sredstva do savršenstva da bi prikazali usamljenu i tragičnu sliku jedne porodice. Saša Handžić bez mane igra agresivne ispade dementnog oca, čovjeka koji je zaboravio dobar dio svog života, iako se prisjeća nekih stvari koje se, iako njemu uočljivo značajne, čine banalnim (nemoguće je ne diviti se izvanrednom predstavljanju jednog neobičnog i neobjašnjivog aspekta demencije; kratkotrajne lucidnosti, tj. iznenadnog, ali ne dugoročnog povratka jasnoće). Lik oca je ispunjen kontradikcijama, što nije mana, već još jedanhvale vrijedan segment predstave, s obzirom da je, poput i likova, bivša Jugoslavija prošla kroz mnoge tranzicije i svoje sopstvene smakove svijeta, kako zemlja, tako i njeni ljudi, što je evidentno u liku oca.
Darja Rizova je apsolutno briljantna u predstavi, vodeći publiku kroz ekstremno stresnu i emotivnu igru. Autentičnost i srce kojim Rizova igra nesretnu kćerku i uranja u njen karakter dozvoljava zavidan nivo udubljivanja i utapanja u ovu tragičnu priču. Više puta kroz predstavu, publika može imati doživljaj kao da svjedoči saobraćajnoj nesreći od koje ne mogu skrenuti pogled. Vidimo međusobno prouzrokovanu destrukciju članova porodice, kao i samodestrukciju Darjinog lika.
Starija kćerka, lik kojeg glumi Dženana Džanić, je kao antiteza Darjinom liku, što je evidentno u njihovim gestama, tonalitetu, tempu i jačini glasa. Jedan divan aspekt predstave je činjenica da se izvodi na dva jezika: makedonskom i bosanskom. Dok Darja temperamentno leti kroz dijalog na makedonskom, Dženana lagano, tiho i složeno odgovara na bosanskom jeziku, stvarajući jedan simbolički gap koji oca naizgled ne dodiruje, predstavljajući ga kao blaženu neznalicu.
Kroz cijelu predstavu svjedočimo motivu da će biti smak svijeta, predstavljen kao nevidljiva i nepredvidiva opasnost, iako su likovi već utopljeni u vlastite smakove svijeta i apokalipse. Predstava je protkana konzistentnim crnim humorom i bez obzira na ozbiljnu tematiku, trenuci ispunjeni humorom dolaze kao distrakcija, kao neka vrsta olakšanja, pružajući katarzičan osjećaj koji možda nije prisutan u nekim drugim aspektima.
Također, jedan simbol koji se prostire kroz predstavu je sasušena i mrtva jelka porodice, koju u jednom navratu otac čak pokušava da zalije. Iako je većinu predstave uloga jelke da bude samo objekt u pozadini, ona igra važnu simboličku ulogu na kraju, zahvaljujući kojoj publika dolazi do mnogobrojnih i veoma različitih interpretacija, ostavljajući kraj istinski ambiguoznim.
Estetski kvalitet i adekvatno raspolaganje glumačkim sredstvima dovodi ovu predstavu do savršenstva, pri čemu je svaki segment vrijedan pohvale i dodaje kvalitet cjelini. Od kostimografije koju je dizajnirala Ivana Karanfilovska Ugurovska preko scenografije Angela Petrovskog do zvučnog dizajna Olivera Mitkovskog i Dimitra Masevskog, „Neće biti smak svijeta“ je jedna izuzetno imerzivna predstava i nezaboravno iskustvo.
Zuhdija Karić