„Idealna“ država lopova
Predstava „Crna ovca“, po tekstu Vide Davidović, odigrana je u Bosanskom narodnom pozorištu, u utorak 7. Juna, u sklopu 21. Festivala bh. drame. Ovo je predstava koja otvara razna pitanja: „Ko nam je ukrao ideale, mladost, zdravlje, rođenu i nerođenu djecu?“. ( Snežana Trišić, rediteljka)
Prikaz nesklada između težnji i shvatanja, poštenog čovjeka, i životne stvarnosti, odnosno spoljašnjih sila, u sredini u kojoj se nalazimo vidno je izražen. Ova je priča, utemeljena na aristokratskim načinima vladanja, gdje je krađa osnovna jedinica građe društva. Na komičan, ali i tragičan način, pokušano je prikazati jednog čovjeka, koji uspjeva poremetiti sistem vladanja, utemeljen na lopovluku, a svrha je zapitati se da li je jedan čovjek u stanju da promijeni bilo šta? Ukoliko izađemo iz okvira standardnog društva, rušimo njihov sistem, ali rušimo i sebe. Vidno razočaran, jer ne može mirni ni čitati, poštenjak, odlazi na most, koji predstavlja jedan novi svijet u kojem se rađa ljubav. Postoje različiti aspekti gledanja, možda bi ljubav nestala da se on nije pojavio, a možda ne bi postojala pozitivna strana uopšte. Most je temelj spajanja i razdvajanja. Bez trunke straha, svoju ranjivost i naivnost u glumačkom izrazu preokreće u snagu, preko pretjeranog izražavanja ljubavi. Začinjena ljubavlju, ova scena koja se odvija kroz cijelu predstavu skreće pažnju od apsurdne, ali realistične stvarnosti.
Izvanredan prikaz društvenog poretka u kojem jedan siromah postaje policajac, a jedan bogataš uzima sve što želi, osvrnuvši se na početak predstave jasno nam je doznanja dalo obraćanje publici direktno, i pitanje, da li smo mi lopovi? Ukrali smo tuđu ženu ? Možda hemijsku? Sve su to odlike lopova, ali u državi u kojoj vladaju lopovi, nemoguće je živjeti na pošten način. To potkrijepljuje i činjenica odlaska poštenog čovjeka iz države. Jer ukradeno je sve, od sitnica, do ljudskog života. U državi gdje je jedna žena i profesorica, i bankarka, ali i ministarka, a na početku je bila vođa bande, upućuje na apsurd poštenog života. Svaka scena je bila praćena muzikom iz starih jugoslovenskih partizanskih pjesama, koje upućuju na pobunu protiv kapitalizma, ali izmijenjenim tekstom, odnosivši se na države u tranziciji nastale nakon raspada Jugoslavije, nakon čega je krađa postala nekažnjeni čin. U pitanju su bili songovi iz pjesme „Ciao Bella“, ali i drugih, na osnovu kojih su pisane parodije. Muzika je imala posebnu ulogu, možemo uočiti da je početak kroz pjesme imao cilj da nasmije publiku, ali da nas, kako predstava odmiče zavara, i kraj zazvuči bolno. Scenografska rješenja u kojima nekoliko metalnih ljestvica, i spuštanje mosta, koji su svedeni na minimum, predstavljaju sve što je ova predstava trebala. Pravi izazov za gledaoce predstavljalo je obraćanje glumaca s direktnim pitanjima, ali i konstantno osvijetljavanje publike, koja baš i nije bila oduševljena tim činom, koji je predstavljao neki vid našeg učešća u tome. Posebno pitanje koje je odzvanjalo u glavama mnogih, uzevši u obzir ekstremno bogate, ali i ekstremno siromašne ljude, gdje ne postoji između, bilo je“ i šta ćemo sad?“
Epilog ove priče je i apsurd čitavog društva, jer jedan čovjek pomijera granice cijelog sistema. Društveni poredak koji otima dušu, život, ideal, ali i volju vodi ka priči o stradanju. Postavlja se pitanje – da li su ljubav i poštenje postale nepotrebne i suvišne vrijednosti.
Alema Valentić, studentica I godine Odsjeka za b/h/s jezik i književnost
Nijemi krik
U Bosanskom narodnom pozorištu, 07. juna u 19:40h, u okviru 21. Festivala bh. drame, odigrana je predstava “Crna ovca” autorice Vide Davidović u režiji Snežane Trišić, u produkciji Kraljevačkog pozorišta, Kraljevo. Glumačku ekipu čine Nikola Voštinić, Aleksandra Arizanović, Zoran Cerovina, Gorica Dinulović, Vladimir Jovanović, Predrag Pavlović, Biljana Talić i Svetlana Milenković.
“Crna ovca” je smještena u fiktivnoj Državi Lopova, u kojoj je krađa princip i norma koju prate i poštuju svi stanovnici osim jednog: Poštenjaka. On biva odbačen i prognan od svoje države zbog svoje vehementne odluke da ne krade, na taj način podižući glavu iz mase. Kroz predstavu, publika gleda državu kako se razvija osnivanjem banaka i policije, razvoj koji u neku ruku podsjeća na Orwella.
“Crna ovca” funkcioniše kao oštra kritika kapitalističkog sistema, prikazujući nemilosrdnu pohlepu za kapitalom i bogatstvom, kao i paradoksalnu prirodu društva gdje jedna poštena osoba poremeti cijeli sistem utemeljen na krađi. Svijet koji se gradi u “Crnoj ovci” je hladan svijet u kojem postaje nemoguće ostati pošten, posebno pri pojavi krađe nematerijalnih dobara, pri čemu dolazi do istinske patnje. Vrijednosti u Državi Lopova su u suštini pokvarene, te kako se sistem razvija i viši slojevi postaju bogatiji i pohlepniji, vrijednosti postaju u potpunosti poremećene i iskrivljene, toliko da bi se moglo reći da vrijednosti ni ne postoje. U ovom svijetu, ljubav, nada, sreća i ljudskost postaju suvišne i na neki način ukradene. Nemoguće je ne pomisliti na opšti razvoj čovječanstva i civilizacije, gdje dolazi do formiranja kolektivne svijesti i jednog globalnog stada u kojem pojedinci koji se ne konformišu zadatim vrijednostima i dižu glas bivaju prognani. Ova predstava je kolaž odnosa, iskustava i perspektiva vezanih za međuljudske odnose u jednom surovom sistemu. Iako individualna, ova iskustva čine jednu provokativnu i smislenu cjelinu. Realizam “Crne ovce” se ogleda u titularnom liku, Poštenjaku, liku koji podsjeća na Cervantesovog Don Kihota, koji pruža publici katarzičan i nespokojan osjećaj. Jezikom farse i apsurda, Vida Davidović ilustrira nemogućnost društvenih reformi I revolucije u savremenom kapitalističkom sistemu, koji je iznimno pragmatičan, mirujući i ustaljen, te su šanse otpora veoma male, pa i nepostojeće.
Publika svjedoči izvrsnoj primjeni Brechtovog epskog teatra, gdje emocije, kao i individualizam, postaju suvišni. Cjelina je ono što je bitno i ova predstava je u srži forum za politički diskurs, kao i alat koji će isprovocirati publiku da promišlja o društvenom poretku, podstičući racionalnu refleksiju. Djelo Vide Davidović je vrijedno svake pohvale prvenstveno zbog uspješno ostvarenog cilja da natjera publiku da razvije kritičku perspektivu da bi prepoznali eksploataciju i nepravdu, što počinje kritičkom perspektivom o samoj predstavi i o onome što se odvija na sceni. Konstruirana stvarnost u kojoj likovi žive nije alijenizirana i udaljena od publike, već je stvarnost publike konstruirana na jednak način.
“Crna ovca” postiže ovo upotrebom scenskih i glumačkih sredstava da bi se postigao efekt koji je Brecht imenovao Verfremdungseffekt. Glumci se približavaju publici probijanjem četvrtog zida i interakcijama sa publikom. Ovim efektom se ostvaruje osjećaj zadivljenosti i znatiželje. Nije samo publika svjesna da gleda predstavu, već su i sami likovi svjesni da su dio predstave, te konzistentno osvještavaju publiku o toj činjenici. Glumci glasno i jasno izgovaraju scenske upute, te se zvučni dizajn Marije Balubdžić izvanredno utilizira, prekidajući radnju predstave u vjerodostojnom brechtovskom stilu. Dizajn svjetla Radomira Stamenkovića se ne smije zanemariti; osvijetljenje u “Crnoj ovci” je oštro i jako, što doprinosi poduhvatu ostvarenja navedenog efekta.
“Crna ovca” je provokativno scensko djelo koje demistificira i podruguje se sistemu i vladajućoj klasi. Cijela ekipa se mora pohvaliti, koji su zasigurno uložili mnogo truda da bi doveli ovu predstavu do savršenstva i da ostvare željeni cilj. “Crna ovca” je kao nijemi krik, u kojem publika mora postati akter da ne bi više bio nijem.
Zuhdija Karić, student I godine Kulturalnih studija
Svi smo mi crne ovce
Na XXI festivalu bh. drame, po prvi put na velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta prikazana je drama „Crna ovca“, u saradnji sa Kraljevačkim pozorištem, Kraljevo, Srbija. Drama sama po sebi teži ka estetici brehtovske drame. Na početku predstave glumci ruše četvrti zid, oni se lično obraćaju publici nekim pitanjima.
Uz ideju Snežane Trišić na osnovu Vidinog predloška, njih dvije su razvijale tekst drame, a glumci su izjavili kako su svi zajedno dolazi do konačnog teksta tokom procesa. Riječ je o lopovima koji na neki način prikazuju današnju vlast. Jer svi likovi drame počnu kao lopovi koji se kasnije eventualno unaprijede u biznismene ili ministre. Što je jasan opis današnjeg društva i sistema kako u Bosni tako i šire. Međutim u moru blata i smeća uvijek se nađe neki biser, a možda i dva. Poštenjak je lik kojeg samo ime opisuje, šutljiv i velika dobričina. Lik ljubavnice iako zvuči malo kontraverzno je zapravo jedan pozitivan ženski lik koji je dosta nalik Poštenjaku.
Spletom okolnosti Ljubavnica i Poštenjak nisu ipak toliko pošteni koliko tvrde. Jedno drugom su ukrali srce. Ova ljubavna priča smještena u gradu Lopova, počela je na mostu. Most kao simbol može da ima dva značenja. Jedno je da spaja dva srca, a drugo je da to može biti jedan vid okončanja života. Kada govorimo o mostu kao nekom porivu za suicid, onda govorimo o jednom prijelomnom momentu u drami, lik Ljubavnice u jednom momentu kaže: „ Ne govori o tome šta se nalazi ispod mosta“. Možda baš to aludira na čin samoubistva, gdje njoj kroz glavu prolaze mnoge scene koje je bila u jednu ruku spremna da učini. Poštenjak je nakon gubitka svoje imovine počeo da se često šetka obližnjim mostom. Gdje upoznaje ljubavnicu, za koju imamo mali nagovještaj, da je bila na neki način u životnoj krizi. Njen ulazak na scenu daje nam sliku da bi možda taj isti lik ljubavnice dobio suicidalne misli da se baš taj dan nije pojavio on, Poštenjak.
„Crna ovca“ nam na minimalistički scenografski način , korištenjem metalnih konstrukcija i par drvenih dasaka, prikazuje ustvari koliko politički sistemi mogu da budu surovi, do te mjere da i javna vlasništva poput mosta bivaju prisvojena vlastima. Prikazuje korupciju, pohlepu i manipulacije kroz određene profesije. Kao npr. Šalteruše kojim svaki put nedostaje jedan papir do policajca kojeg pare pretvore u nasilnika.
Sam simbol crne ovce se može povezati sa mladima na Balkanu kojima je jedan od najvećih problema ustvari ekonomski položaj. Većina njih se bori za poslove koji su slabo plaćeni te nemaju šansu ni da odu u inostransvo. Mladi su dosta potlačeni i rijetko vlasti ulažu u unaprijeđenje znanja i vještine istih. U neku ruku smo mi svi crne ovce koje smo potlačene od strane nečega, bio to slabo plaćen posao ili organizacije koje samo gledaju lični a ne društveno korisni interes .
Sve u svemu, ova drama je dosta prodorna svojim porukama, obiluje plesnim i muzičkim sadržajem koji joj daje dinamiku i igra se sa tempom same drame. Mislim da većina ljudi sa prostora Balkana mogu uoče sličnost našeg vladajućeg sistema i vladajućeg sistema u predstavi.
„Crna ovca“ je jedan vid revolucije protiv današnjih sistema. Biti crna ovca znači biti drugačiji od sistema u kojem živimo. Uz to dolazi vrijedno pitanje o životu ili smrti, da li će nas neko smaknuti što smo različiti ili ćemo se na neki način uklopiti u društvo. Da li ste vi crna ovca ili možda pak jedan od lopova? Pogledajte predstavu i pronađite sebe, pronađite rupe u našem političkom sitemu. Shvatit ćete da nam se stvarnost uopšte puno ne razlikuje od one pozorišne.
Adin Kadrić, student I godine Kulturalnih studija