Sloboda ili smrt
Da li je porodica sloboda ili bijeg od slobode ? Ili nas popularna kultura oblikuje prema standardima današnjeg života? Temeljna su pitanja zastupljena u predstavi „Ljubičasto“, prema tekstu Selme Spahić, odigrane u Bosanskom narodnom pozorištu u petak, 10. Juna, u sklopu 21. Festivala bh. drame. Potkrijepljeni stvarnim činjenicama na kojim se temelji jedna porodica, realnost nas udari i postavimo sebi pitanje :“ A da li je naša majka neko drugi, ispod okrilja svevremenske brige o nama, i osmijeha koji je sveprisutan“?
Na izvanredan način prikaz jedne majke (Tatjana Šojić), vođene ljubavlju, zanemarujući sve oko sebe, postavlja nas u poziciju da sagledamo svijet iz drugog aspekta. Predstava „Ljubičasto je predstava o osjećajnosti, realnosti, i želje za olakšanjem prožeta konstantnom duhovitošću s jedne strane, a bolnom slikom s druge. Svaki čin posebno, istakao je određen koncept koji se odražavao kroz svaku osobu zavisno od životnog puta pojedinca, kroz emocionalnu funkciju. Težina ove predstave ogleda se u samom početku, kada majka cijeli svoj dan iskoristi u zadovoljavanju svoje djece. Želja za okupljanjem, i za danom punim sreće, nije joj ostavila prostora za sebe. Pa njoj je rođendan. Rođendan podrazumjeva porodicu, a šta je bitnije od porodice ? Konstantne prepirke i stavljanje u centar prepirku braće i sestre, majku ostavlja po strani. Atmosfera koja dominira u predstavi, stvara nam osjećaj lagodnosti, kao da smo kod kuće. Iz perspektive gledanosti koja je bila izuzetno dobro predstavljena, moglo se „ući u predstvu“, i osjetiti povezanost sa likovima. Blizina glumačke ekipe sve nas je zatekla, a pri tome mislim na psihu koja je izrazito utemeljena u svakom načinu pogleda prema publici. Ti, na neki način, stravični pogledi, puni unutrašnjih osjećaja koji kao da žele iskočiti na nas, uspjeli su da nas spoje sa likom. Zanimljiv odnos porodica ima prema mladoj Katarini (Anja Kraljević), koju niko ne doživljava na bilo koji način, osim da je glupa, isfrustrirana djevojka, udata za dvadeset godina starijeg muškarca. U trenucima prepirke, Katarina, iako možda pametnim pokušajima smirivanja situacije, ne dolazi do riječi – nije doživljena. „Ja sam Katarina“, konstantno je odzvanjalo, ali ignorisanje, čak i od strane svoga muža, bilo je sveprisutno, što nam jasno govori o nedostatku komunikacije i razumjevanja. Bitan aspekt govora ima Sanjin, koji vrativši se iz Austrije, nakon nekoliko godina, želi izgraditi porodicu prema svojim standardima, ne pitajući bilo koga za mišljenje. Iako bez oca, znajući da im je majka svijetla tačka djetinjstva, ali i onoga što su sad, kroz komunikaciju, otkrivaju da su ustvari još uvijek ona ljubomorna djeca, ovisna o tome šta majka kaže, i željom da ljubav bude u krugu određena samo njima. Majka je bila predmet koji se vrtio od ruke do ruke njene djece, one iste djece kojoj je svoj život posvetila. Neizostavan Meša (Sabit Sejdinović), prikazao nam je osobu, punu nedostataka, ali bez brige za bilo čim, uz sestru Jecu, koja se trudi uspostaviti kontakt sa svima, sprovodi kritike koje su konstantne, ali i bolne za jednu majku, koja sve to gleda s ravnodušnošću. Uspostavljanje kao temeljni čin, oslobađanje kao suština, i neočekivana reakcija, daju nam jedan odličan dramski komad sa tačno određenim uvodom, zapletom i krajem. Šta se desi u jednoj kući, kada žena, koja je majka, prestane u jednom trenutku da bude majka, i oslobađa se pritiska bilo koje vrste?
Oslobađanje predstavlja dolazak ljubičastog. Likovi koji se boje promjena, svoje frustracije iznose u punom sjaju, kada shvate da majka uzima trenutak slobode. Ljubičasto, sa savršeno odrađenim scenskim simbolizacijama, upućuje na boju slobode. Boju u koju gledaš i osjećaš kako zajedno sa Milom (Tatjana Šojić) uranjaš u ulogu jedne žene koja nema snage za odgovor, prepuštena je oslobođenju od svakodnevnice, i vraća svoje ugušene osjećaje. A ipak, ni jedan trenutak, nije dopušten za mir i vlastiti izbor, kada uz sebe imaš troje odrasle djece. Djece koja treba da misle na svoj život, ali duboko su uronjeni u život majke. Nepodnošljiva muzika u pozadini, isticala se dolaskom ljubičastog, te preokrenula situaciju, iz jedne savršene i mirne, u totalno divlju, što je apsurdno prema majci. Nepodnošljiva za emocije, stvara jasnu sliku borbe ličnosti, sa osvrtima na prošlost. U trenutku oslobađanja, ona vrišti i emocije iz nje izranjaju, ali samo na trenutak, da bi se brzo vratila i uvidjela slobodu pred sobom, te je uzela za ruku. Njoj mir predstavlja oslobođenje, a svjesnost njene djece da je prisutna, ne daje im mira. Napad je izvršen kao odbrana. Odbrana majke, ili njih? „Samo sam izašla prošetati“ replika je koju ponavlja Mila. Šetnja predstavlja mir, a samo mir joj je bio potreban i mali dašak slobode od stvarnosti, u kojoj nije dobrodošla. Ubistvo slobode, koju je izgradila, od strane njene djece, ubilo je u njoj onu „sreću“, koju oni nisu razumjeli. Lakše je ubiti, nego pustiti na volju život ženi, koja nikada ništa nije tražila zauzvrat. Govor o šetnji dok su oni bili mali, potakao nas je na buđenje jakih, skrivenih emocija, koje su se oslobodile poistovjećivanjem sa sopstvenim životom. Grubost majke, u zadnjem činu, slomila ih je, ali ne vidjevši da oni lome nju, tužna je realnost.
Ovo je predstava o boji slobode, u ovom slučaju je to ljubičasta, boja koja je pobijedila unutrašnji nespokoj. Ali svaka boja, je boja sreće, ukoliko je ona naš bijeg od realnosti, kroz osjećaj smirenosti.
Alema Valentić, studentica I godine Odsjeka za b/h/s jezik i književnost
Pobuna sebe
U Bosanskom narodnom pozorištu, 10. juna u 19:40h, u okviru 21. Festivala bh. drame, u saradnji sa Kamernim teatrom 55, Sarajevo, odigrana je predstava “Ljubičasto” u režiji Selme Spahić. Glumačku ekipu čine Tatjana Šojić, Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Boris Ler, Davor Golubović i Anja Kraljević.
“Ljubičasto” prati okupljanje jedne porodice i njihove međusobne odnose, mikrosukobe i konflikte. Od početka, majka porodice je upečatljiv lik, upečatljiva svojom pasivnošću i sivoćom. Prvi dio predstave je ispunjen porodičnom kakofonijom, dok je drugi dio mističan, smiren i letargičan. Iako publika misli da upoznaje likove, isključivo lik majke, drugi dio pokazuje da je sve bila puka površina i da nije sve onako kako se čini.
Lik majke, izvanredno odigran od strane Tatjane Šojić, biva predstavljen kao teret, kao prepreka mlađim članovima porodice. Međutim, brzo se da primijetiti da je majka ustvari zarobljena u njihovom svijetu, bivajući prisiljena da glumi ulogu i odbaci svoju pravu ličnost.
“Ljubičasto” navodi publiku na promišljanje o određenim pitanjima, prvenstveno to da li bi prihvatili tuđu sreću ako ne odgovara našim kriterijima, ako nama nije korisna, izraženo u konfliktu između majke i porodice. Predstava je također iznimno dobar komentar na patrijarhalnu prirodu našeg društva, prikazujući publici lik majke koja je u raskolu između toga šta će biti: ono što ona želi, nešto strastveno i energično, ili samo da glumi ulogu majke, standardnu ulogu žene u našem konzervativnom društvu.
“Ljubičasto” je prožeta emocijama i semantikom. Tokom dobrog dijela predstave, publika izgleda kao da želi skočiti sa mjesta, pozorno gledajući svaki detalj, ne želeći čak ni trepnuti. Važno je spomenuti suptilnu, ali simboličnu i nelagodnu interakciju sa publikom, u kojoj likovi gledaju u publiku, direktno u oči pojedinaca, uvodeći ih u svoj svijet. Nekad se to čini kao neka vrsta afirmacije ili otkrivanja dubine nekog karaktera, ili čak kao i tihi krik upomoć. Upotreba glumačkih sredstava, scenografije Adise Vatreš Selimović, muzike Draška Adžića, kao i svih drugih aspekta je pohvalna i izvanredna. Predstava je jedno očaravajuće iskustvo, koje je ekipa preslikala publici u svom punom savršenstvu.
Zuhdija Karić, student I godine Kulturalnih studija
Majka
Na ovogodišnjem XXI festivalu bh. drame odigrana je i posljednja predstava takmičarskog repertoara. Riječ je o predstavi koja nosi naziv „Ljubičasto“ , Kamernog teatra 55, autorski je projekt u režiji Selme Spahić. Glumci koji su učestvovali u realizaciji ove drame su: Tatjana Šojić, Maja Izetbegovć, Sabit Sejdinović, Boris Ler, Davor Golubović i Anja Kraljević.
Predstava „Ljubičasto“ nam opisuje život jedne porodice, ali sa fokusom na majku, Milu. Drama se sastoji iz tri čina kroz koja nam se opisuje unutrašnje stanje Mile. Prvi čin nam opisuje napetost u kojoj dominira kakofonija, nesklad zvukova, a također i sukobi između likova djece. Drugi čin prikazuje majčino psihološko stanje, tačnije prikazuje nam dvije ličnosti majke. Jedna koja je hladna a druga koja je puna energije i radosti. Samim time to možemo veoma dobro povezati i sa samim naslovom. Kako da je jedan dio ličnosti obojen plavom, a drugi crvenom bojom. Samim tim, spoj ove dvije boje daje ljubičastu. Treći čin nam daje raskol između likova i pokazuje nam pravu sliku svih.
Nešto što je važno naglasiti, je nijemi lik koji je idealna slika majčine ličnosti, može se tumačiti na razne načine. Jedan od njih je da taj nijemi lik predstavlja ustvari dio majke koji ona nikad nije pokazala djeci.
Drugi način tumačenja nijemog lika može da bude borba između tradicije i primitivizma, gdje majka ima ulogu da radi u kuhinji, oblači dijete, sprema ga za školu itd. U suštini ovo možemo povezati i sa patrijarhalnim značenjem majke protiv kojeg se ova čitava drama na neki način bori. Pokazuje nam istinski koliko mi našu porodicu ne znamo i koliko je nismo bili u stanju upoznati. Mislim da ova predstava itekako prikazuje porodično stanje u većini porodica od početka savremenog doba. Svi mi smo na neki način distancirani jedni od drugih, te se samo sjetimo porodice kad nam je najgore ili kada ne znamo šta ćemo dalje u životu. Tek tada mi zapravo pokušavamo upoznati naše članove porodice.
Scenografija u predstavi je jako bogata i detaljno nam pokazuje stan u kojem se okupila porodica. Likovi su veoma dobro opisani i objašnjeni kroz čitavu dramu. Dinamična je te dosta drži pažnju publike. Mislim da bi svaka porodica, pa čak i svaka osoba trebala da odgleda ovu fantastičnu predstavu. Da bi shvatili ustvari koliko mi svi mnogo malo znamo o našim roditeljima, braći, sestrama ili djeci.
Adin Kadrić, student I godine Kulturalnih studija