O predstavi...
Kada mislim o ovoj predstavi, mislim o samoći, mislim o grču i krivici koja je tolika da se sa njom živi, jede, spava i priča. Mislim o paralelnom svetu u kome žive oni koji su glasnici i kanali komunikacije između zagrobnog sveta i sveta živih. Na koji način se ta dva sveta spajaju? Gde je taj prostor u kome oni dolaze u kontakt?
Sofkina ljubav prema ćerki Marioli/Marici tolika je da se može tumačiti i kao arhetip. Kao jedan od najstarijih i najznačajnijih mitova o odnosu majke i ćerke; mit o Demetri i njenoj ćerki Persefoni koju je oteo Had i odveo u podzemlje. Demetra se tada u svojoj najvećoj tuzi povukla od bogova i ljudi te na svet poslala neplodnost, uzrokovavši velike neizdržive katastrofe i za ljude i za bogove. Odvojiti se od svog dara, talenta i svoje svrhe sredstvo je kojim je Sofka kaznila i sebe i ceo svet, a koji smatram jednako velikom pošasti kao neplodnost jer i sam dar stvara plodove. (...)
Sonja Petrović