O tekstu i predstavi

(...)

I opet (kao i uvijek) teatar se ulijevao u stvarnost i stvarnost mu je uzvraćala strašnim prepoznavanjem. Bolnička soba u kojoj su Dule, Ivan i Refik metafora je ogoljenog stratišta u kojem se samo ODGAĐA kraj, jer sva trojica su potpuno svjesni sopstvene uzaludnosti i samo se još igraju ODGODE.

(...)

Refik Selman je prvi umro.

Za njim će umrijeti i Ivan (Radenko Bilbija), i Doktor (Rade Stupar), za njima će zauvijek iz Prijedora otići Dušan (Almir Sinanagić). I uvijek, pozorište, pravo pozorište, sebe pojede u bivanju, izgori u govoru, izgori u u-kazivanju.

(...)

Dvadeset osam godina kasnije, na istom mjestu podiže se nova bolnička soba i neki novi Dule, Ivan i Refik s Veljom Stojanovićem tragaju za zrnom smisla, kamijevskim zrnom smisla, sada kad Sizif nakon dugog guranja kamena uzbrdo, zamišljen silazi u podnožje da sačeka dokotrljavanje kamena.

Na licu mu je osmjeh.

Da, isti Sizif sačuvao je isti osmjeh gotovo puna tri desetljeća. I opet rondo-splet šećernih igara, i opet odbijanje da se dugotrajni postratni niz godina vidi kao potpuni užas, naše neuspijevanje da se izliječimo i da preživimo. Jer bolesti, društvenoj bolesti, lijeka nema. A smrti su iste.

Oživljavajući dramsko čitanje Velimira Stojanovića, vrsni reditelj Marko Misirača, oživljava i ono isto podsmijevanje smrtnosti i postavlja identičnu dijagnozu pred nove gledatelje. (...)

Refik, Dule i Ivan uronjeni su u istu bolest. Tužni rondo opet se pleše. Apsurdna komika tragične farse otvara se pred nama. Junaci opet igraju svoju smrtoliku beznadežnost.

(...)

Darko Cvijetić