BLUES O SLOBODI ILI KAKO JE PROPAO ROCK 'N' ROLL

Nakon više nego uspješne i festivalski nagrađivane saradnje sa dramaturškim timom (Bojana Vidosavljević i Adnan Lugonić), u scenskoj sinergiji sa rediteljicom Selmom Spahić (Skupština, Tajna džema od malina, Kokoš), te svog dramskog prvenca u sarajevskom pentagramu Na rubu svemira, Dario Bevanda je, evo, na sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica dočekao i scensko uprizorenje svog cjelovečernjeg dramskog teksta Ružičasti mjesec.

BNP Zenica – treba li na to podsjećati – ovim repertoarskim potezom potvrđuje kontinuitet i dosljednost svoje kućne politike/poetike koja je, prije svega, fokusirana na savremeni bh. i ini dramski tekst, bilo da je riječ o tematskom ili, pak, formalnom oblikovanju teksta i strukture narativa.

Upravo se na ovakvom određenju „savremenosti“ dramskog teksta i zasniva scenska potentnost Bevandinog komada, koja nije samo u tematsko-motivskoj ravni teksta (likovi Pink Moon-a –omreženi gvozdenom kauzalnošću fatalnog „realizma“ globalizacije kao prirodne činjenice – iskušavaju bolni epohalni egzercir tranzicijske „istine“ kapitalističke „normalizacije“ regiona), nego i na dramaturško-oblikotvornoj ravni koja, opet, svojom žanrovsko-stilskom slojevitošću (od realističkog prosedea do teatralizacije i stilizacije), daje vrlo inspirativan i intrigantan „materijal“ za rediteljsko-glumačka čitanja.

Smještajući svoje likove u scenski prostor koji bismo, čini se, mogli vrlo precizno odrediti Šejkinom sintagmom/naslovom „grad-đubrište-zamak“, što znakovito predmnijeva, naslućuje pred/post apokaliptično stanje duše, egzistencijalno-antropološko „smetljište“ distopijske budućnosti, Bevanda – kroz rafinirano dramsko tkanje porodično-generacijske priče – otvara, zapravo, i pitanje o „putevima slobode“. (Umrijet ću slobodan, pjeva u „otvarajućoj“, uvertirnoj pjesmi Muha, jedan od četiri lika ove – sa ironijskim otklonom , dakako – „postdramske rock opere“).

Osim narečenog Muhameda Pale Muhe koji – u svojoj egzistencijalnoj neukorijenjenosti, generacijskoj iščašenosti iz zgloba vremena, mijenja različite studije, nastojeći, pri tom, u svojevrsnom romantiziranju umjetnosti kao posljednjim bastionom slobode pred sveprožimajućim cinizmom neoliberalanog kapitalizma, da bezuspješno svira i u brojnim anonimnim rock bendovima, da piše prozu, da napravi niskobudžetni film – piše rock operu koja je nevjerovatni pop-kulturni i žanrovski melange, na sceni zatičemo i lik Petra Marića Mare – neostvarenog rock muzičara, sa „rupama u pamćenju“ od dugogodišnjeg konzumiranja svega-i-svačega, koji je potpuno uvjeren u istinitost svojih konfabulacija kroz koje se, prije svega, gradi slika idilične prošlosti – čije se golo preživljavanje svodi na prodaju CD-ova i ploča generacijskim ispisnicima i koji pokušava da ispliva iz emotivnih haosa raznih vrsta koje (ne)namjerno pravi svima oko sebe, sebi ponajviše.

Kao svojevrstan kontrapunkt ovim likovima (ali, nota bene, nipošto u pojednostavljenoj crno-bijeloj binarnoj opoziciji!) stoji Muhin stariji brat Abdulah Palo Brada koji, posve oportuno vremenu, pragmatično, po svaku cijenu, nastoji da se ubaci u tranzicijski voz u kojem će Boss košulja i za njega biti uobičajeni statusni dress code.

Napokon, kao ključni aktant ove drame, na sceni se pojavljuje lik Barbare Marić, kćerke Petrove, apsolventice FDU, koja će kroz kratku posjetu ocu – snimajući dokumentarni materijal za svoju diplomsku postdramsku predstavu radnog naslova Porodični portret. Hronika raspada prosječne porodice kasnog socijalizma – doći ne samo do zaključka da je njena priča o disfunkcionalnoj porodici zapravo priča o „generaciji u potrazi za nečim“, nego i do bolne, traumatične spoznaje o nefikcijskoj istini postdramskog teatra.

U jednu riječ, dakle, Dario Bevanda – u ovom rezigniranom epitafu za snove i iluzije – gradi likove duboko nezadovoljnih i usamljenih ljudi kojima život curi kroz prste. Ispod maski, oskudnih dijaloga, vidno tinjaju potiskivane, prigušene emocije, dopuštajući da naslutimo neiskazivo – bolnu svijest o sopstvenoj unutrašnjoj pustinji, pokidanim vezama, ali i nježnoj, čežnjivoj potrebi za Bližnjim. Jer, jednostavno, levinasovski rečeno, nema slobode bez saodnosa, bez blizine i pokušaja razumijevanja drugog.

Nedžad Fejzić