O PREDSTAVI

Posljednja ljubav Hasana Kaimije drama je Derviša Sušića, prvi put izvedena prije 45 godina na sceni Narodnog pozorišta Tuzla.

Ona govori o konkretnoj historijskoj ličnosti u specifičnim historijskim okolnostima. Kroz lik Kaimije, mistika, učenjaka, liječnika, pjesnika koji se zatiče na čelu naroda u velikoj pobuni sarajevske sirotinje 1683., a koja se događa u vrijeme osmanske opsade Beča, Derviš Sušić govori o nepomirljivim svjetovima koji pripadaju svakom ljudskom biću, o onom svijetu koji je unutarnji, intimni i onom vanjskom, u kojem se mora živjeti. Svijet, odnosno historijske okolnosti, ne dozvoljavaju pojedincu da se skloni od mlina, koji kada se zavrti, melje i one koji su krivi i one koji su nedužni. Odnos pojedinca naspram vlasti i odnos naroda prema vlasti, prelama se kroz odnos pojedinca i naroda. Neuhvatljivi pojam pravde ono je za čime se traga, a ta potraga je ono što ovu priču čini univerzalnom. U situaciji pobune, Kaimija je čovjek koji traga za mogućnošću slobode, ali ne samo svoje individualne slobode, već slobode društva koja bi svojim uspostavljanjem podrazumijevala i uspotavljanje onoga što bi mogla biti pravda.

Ova Sušićeva drama postavlja toliko pitanja koja su potpuno u skladu sa dilemama koje mi danas, u ovakvom svijetu, možemo i moramo imati. Imamo li pravo izmaći se, zatvoriti se u ono što je naše gnijezdo mira, svjesni nemira koji oko njega igraju kolo? Imamo li pravo, pravdajući se da smo umorni, da sve priče odveć dobro znamo i prije nego što su počele, odustati od riječi kojom ćemo makar jezikom razdvojiti ono što je dobro, od onoga što je dobru suprotno? Šta opravdava šutnju ili izmicanje iz potrage za pravdom? Da li lično zadovoljstvo, u Kaimijinom slučaju ljubav, to stanje koje je konačno postigao a za kojim je na pogrešnim mjestima tragao cijeli svoj život, može biti siguran okvir u kojem se može spokojno postojati? Možda bi i moglo, kad na svijetu ne bi postojale Frenk Hasanage koji imaju svoju pravdu, koju možda i ne razumiju do kraja, a koja je okrunjena silom. I ta sila ne mari za ljubavi, makar bile velike kao ova Kaimijina.

U svom miru izmaći se iz svijeta, dopustiti događajima da se odvijaju svojim tokom, nikako nije postupak koji može garantirati opstanak tog mira. Jer, ukoliko čovjek neće oblikovati događaje, onda oni hoće njegov život – oluja je to pred kojom nema sigurne luke. Tako je oluja pobune odnijela Kaimijinu ljubav.

Ko su naše današnje Kadije, ko su Frenk Hasanage?

Još važnije od toga je pitanje ko su naši Hasani Kaimije? Imamo li ih? U tom smislu, ovaj dramski tekst od nas traži, onako kako se u njemu traži od Kaimije, da se jasno opredijelimo prema njima i da odredimo stranu. Dakle, jesmo li Kadijini ili Kaimijini?

Kemal Bašić