Na groblju srna vukovi nisu pobjednici

 Imati dovoljan osjećaj sramote za ono što nam se dogodilo (i što nam se događa) znači ćutiti se intelektualno, pa i biološki pobijeđen. Pobijeđenost je možda još slatki i sumorni obris tišine (koja obuzima svaku zvijer nakon obilnog obroka) i obris duboke tuge.

(...)

Govorničko bulažnjenje propalih generala i mentalno nesklopljenih psihijatara pričinjuju se poviješću i pobjednici zasrljali, očiju punih praslika, tornjaju scenom kao srednjoškolski statisti u masovnim prizorima kakve provincijske izvedbe Tolstojevog romana. Evo me poraženog kako se podsmjehujem iz „jedne noći“ Zorana Sovilja, iz materinske prakolibe grijeha, ontološkog tiska kontrapovijesti. Nisam našao shodnim da zinem i terciram pobjednički poj sa sjećarima dok su se nacionski utorivali, neću niti sada, kada se ludilo dohođuje buđenju. Radije se samozašućujem. Zalud me je zakrđivati, moja srpskohrvatska – hrvatskosrpska krv ledi se na istom podioku gdje je pobjednicima ključanje. Kako kaza Basarin prijatelj, potonuće TITANICA može se promatrati kao tragedija, ali i kao vodoskok.

Na groblju srna vukovi nisu pobjednici. Pobjednik je nešto mnogo nježnije surovo, pred čim i vukovima očnjaci cvokoću od straha. Vukovar je toga pobjeda, tišina na dubrovačkim zvonicima je te pobjede zvon.

Tu je pobijeđenima (poniženim i uvrijeđenim) spoznati kontrapovijest.

Pogubnost sjećanja na povijest osjetit će masovni sjećari.

Sram vječnosti u kontrapovijesti osjećat će sinovi. Za očeve.

 

Darko Cvijetić

„Kozarski vjesnik“ 17. april 1992. godine.