O tekstu i predstavi

“To nikad nigdje nije bilo!” Taj izraz često čujemo i izgovaramo u neviđeno teškim i bezizlaznim situacijama. Kad se užasnemo svijetom i događajima, kad stvarnost zaskoči preko svega što smo ikad igdje mogli očekivati i u najgorim noćnim morama zamišljati. To je zapanjenost razumnog čovjeka pred nečim što nadilazi sve razumna objašnjenja. Pred onim što ostavlja nijemim i bespomoćmnim sve pročitane knjige i sve granice mašte pisaca. To je nešto što Tvrtko Kulenović, u trenutku dok je ispisavo tu rečenicu, nije našao ni u Dantea ni u Bulgakova ni u svim bibliotekama koje je pročitao. Nikad. Nigdje.

U takvim nevremenima pisac ne može drugo nego sjesti i pisati. Kako se život u takvim situacijama ne živi, nego boluje, takvo je pisanje bilježenje svojevrsne “istorije bolesti”. Ta knjiga odlazaka, historija gubitaka, propuštenih pozdravljanja i nemogućih opraštanja, obraća nam se danas iz prošlog vremena, kako bi nas uvela u razgovore sa vremenom sadašnjim.

Dokumentarno i dokumentarističko predložak je i oslonac za našu predstavu, u onoj mjeri u kojoj su to bili i za Tvrtkov roman. Kao inspiracija za umjetničko istraživanje koje je u ovom slučaju teatar sjećanja. Teatar koji je, kako bi Heiner Müller rekao, prozor kroz koji gledamo u prošlost. Istovremeno je on ovdje i okvir za sliku naše sadašnjosti. Možda se preko njegovog ruba pomalo izvirujemo i u neku još nevidljivu, maglovitu budućnost. Predstava izrasta kao proces razgovora između knjige, pozornice i gledališta. Suočavanje, sjećanje, propitivanje, svjedočenje. Sučeljavanje mnogih malih, privatnih povijesti s onim velikim, kolektivnim, službenim povijestima.

(...)

Darko Lukić